NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 20.05.2007.

Elizabeta Šeleva

Langhueur d'amour
ili, o tipološkoj vezi donžuanizma i nihilizma


Image and video hosting by TinyPic

Da volim, to je jedino što umem. Samo mi dajte predmet moje ljubavi.

Seren Kjerkegor



Po svom poreklu tipično mediteranski junak, Don Žuan u sebi sažima eros, dionizijsku razbludnost, slobodu, čulnost, imanentno vezane za samo podneblje Juga, za izobilje sunca, svetlosti i nesputanosti, koje u njemu vladaju. Lik Don Žuana simbolizuje kontinuitet jednog od tipično mediteranskih mitova: mita o putovanju, potrazi, nomadizmu (izvorno vezanog za Odiseja, ali i za prevashodno erotsku paradigmatiku Odiseje – kao "ontologizovane" potrage, čežnje i plovidbe).
Ako krenemo u potragu za danas tako dragocenim etimološkim metaforama, u korenu reči "zavođenje", nalazimo dve zanimljive značenjske smernice. Prva, na koju nas zapravo upućuje Šošana Felman, u korenu reči zavođenje – "sedducere" – pre svega otkriva samorazdvajanje, ili, odvajanje od samoga sebe – u ime nekog, nadmoćnijeg Drugog. Druga smernica ukazuje na to da koren reči zavođenje, zapravo glasi "se aductere", a to bi onda faktički trebalo da znači – samodopadanje, narcisoidno okretanje sebi, egzibicionističko "samoproduciranje", prisustvo latentnih oblika autoerotizma. Obe etimologije možemo smatrati (ili uzeti) kao tačne: prva nas upozorava na učinak (posledicu) zavođenja i ona obuhvata aspekt "objekta-žrtve" – dok je druga okrenuta samom motivu zavođenja, tako da pre svega opisuje aspekt "subjekta-lovca".
Zanimljiva je još i sledeća činjenica: pored toga što je praktičar, Don Žuan je, takođe još i – propedeutičar (teoretičar) donžuanizma, odnosno, specifičnog tipa egzistencije-kao-zavođenja, odnosno, neprestanog započinjanja ispočetka, od "idealne nule". Takva, u svojoj biti, anaforička struktura njegove egzistencije, po mišljenju Šošane Felman, faktički implicira odbacivanje vernosti-kao-principa-kraja, i, još, više, – smrti. Drugim rečima, ponovljivost ljubavnih početaka i zanosa ima za Don Žuana preventivnu funkciju odbrambenog mehanizma pred strahom od smrti i neumitnog fizičkog isčezavanja svakog od živih bića.
Zavodništvo nas uvodi u jedan sveopšti erotski relativizam: princip ponovljivosti istovremeno deplasira načelno verovanje u nečiju unikatnu vrednost: jedinstvenost ljudskog subjekta, njegova (tačnije – njena) singularnost, biva podvrgnuta načelu zamenjivosti, odnosno, generičke istovetnosti. Don Žuanov, u osnovi, epski nagon za gomilanjem žena, zapravo ukazuje na dublju homologijsku srodnost, koja vlada između njegove "beskonačne, serijske žudnje – i – apstrakcije novca (para)". Ili, kako to lepo kažu Delez i Gatari, mašina želje je jedna bezbračna (nevezana) mašina večitog vraćanja (usmerenja prevashodno prema sebi). Upravo ta generička razmenjivost, kao i sama i supstitucija (nesvodivo različitih) žena, jednim (univerzalnim) rodnim pojmom – kao što je Žena: postaje indikativna ne samo za saznavanje konkretnog individualieta, Don Žuana, nego veoma korisna za još jedno, ovog puta tipološko tumačenje danas još uvek vladajućeg, epohalnog modaliteta, kakva je društvena razmena (cirkulacija) kapitala. U svojoj funkcionalnoj osnovi, oba su pomenuta modaliteta podudarna, oba su podvrgnuta istom, kumulativnom (kvantitativnom) principu gomilanja i obezličenja, oba su autoreferencijalna (usmerena prvenstveno sebi). Ili, kako je to sasvim slučajno, ali pregnantno kazano u jednom ženskom listu, neizrečena poruka svakog zavodnika glasi: "možeš me dobiti, ali me ne možeš zadržati". Mi bismo samo dodali, potpuno isto kao i u slučaju novca. I njega je, naime, najteže zadržati.
Ako krenemo u dublje, ovog puta, arhetipske konotacije, u tipično mediteranskom liku, Don Žuanu, prepoznajemo i imanentnu temu "sparagmosa" – uzaludnog herojskog žrtvovanja. Tema sparagmosa, "ugrađena" u dominantnim generičkim oblicima Mediteranske kulture, ironiji i satiri, pored ostalog upućuje na modalitete samoosporavanja, samoparodiranja, samonegiranja – obilato iskorišćene u oblikovanju fatalne Don Žuanove (životne) završnice. Tako ispada da herojski lik fatalnog ljubavnika i zavodnika, izazivača fantazmatskih granica, samodopadljivog poklonika haosa, na kraju biva "žrtvovan" (uzaludni, tipično mediteranski sapragmos) u cilju očuvanja isto tako apstraktnog socio-kulturnog reda, koji ga je i proizveo!
Tako ispada da na Don Žuana, možda, ipak ne treba gledati samo kao na libidinoznog razvratnika?! Možda je njegovo razvratništvo samo simptom, a ne – konačni cilj, telos i suština? "Po definiciji", znamo da performativ njegovog "razvratništva" ipak nije vulgaran, nego, naprotiv, elegantan i prefinjen, utemeljen na suverenoj retoričkoj veštini (na kaže se uzalud, da je zavođenje diskurs neispunjenih obećanja). Njegovo je izražavanje stvaralačko nadahnuće retoričkom magijom ljubavi i iluzije trenutka. Apsolutizacija trenutka (i trenutne žene), kratkotrajna egzaltacija trenutkom, njegovo epifanično opevanje. Don Žuan je poništenje vremenitosti u smislu kontinuiteta, trajanja, opstajanja.
Njegov sluga Zganarel, jednom prilikom kaže: "U mom gospodaru vidiš najvećeg zločinca, koga je zemlja držala na sebi, psa, sotonu, Turčina, jeretika, koji ne veruje ni u boga, ni u đavola, koji smatra budalaštinom, sve ono u šta mi ostali verujemo".
Don Žuanov (erotski) relativizam pokazuje svoje dublje korene: u ateizmu! Duboko osporavajući vrednosti ustaljenog poretka, Don Žuan, kako se ispostavlja, pre svega je ateist, ikonoklast, nevernik, a tek posle – zavodnik. Po mišljenju Hansa Majera, njegov fatalni kraj, tokom večere kod komandora, zapravo je kazna zbog podsmeha crkvi, obzirom da u to vreme (vreme protivreformacije), vlada neraskidiva veza carskog prestola, crkvenog oltara i plemstva. Slično tome, Julija Kristeva u liku Don Žuana vidi socijalni simbol razlaganja monoteizma: Boga-oca i vladara, simbol preokretanja Oca, očevog autoriteta (kao u korenu reči – perverzija – ili: pere-version).
Don Žuan sugeriše i simbolizuje anarhiju: nesaglasnost i nepoštovanje autoriteta, društvene skale moći, patrijarhalnih vrednosti. On je logična implikacija patrijarhalne kulture, njene mitologije i erotologije, utemeljene na vrhunskon obećanju i toposu braka (kao "idealne" egzistencijalne (čitaj: socio-ekonomske) razrešnice (još u vreme detinjstva, pothranjivane u okviru dečije opsednutosti bajkama i njihovom, po pravilu, bračnom happyend-u)...
U onoj meri u kojoj princip subjektiviteta podrazumeva podložnost i prilagođavanje određenim, restriktivnim, samoodređujućim normama i pravilima ponašanja, samim tim i određenu (neophodnu) ukalupljenost u nekakvom modelu ličnosti – Don Žuan ( ne samo njegove žene) zapravo jeste – ne-subjekt. Kristeva opisuje Don Žuana kao mnoštvenost, polifoniju, on nema svoje intimno jezgro, unutrašnjost. Kod Don Žuana već naziremo kasniju filozofsku (šopenhauerovsku) "krizu subjekta". Don Žuan bi ovako replicirao Šopenhaueru (još jednom protivniku braka), pra-ocu nihilizma: "Ja nisam ništa, budući sam, naime, sve".
Don Žuan, pored ostalog, označava i trijumf uma – budući se on sam nikada do kraja ne prepušta čulnom, odnosno, emotivnom pijanstvu. Zavođenje je ipak stvar lucidnosti i lucidnih manifestacija uma: a samim tim i modalitet žudnje pream moći. Otud i nepisano pravilo: da su likovi poznatih književnih i filmskih zavodnika(ca) superiorni, suvereni u svom umeću samokontrole, vladanju sobom i svojim sentimentalnim sklonostima. Otuda, možda, Don Žuan daleko više uživa u sebi samom, sopstvenoj igri, neospornom šarmu, osećanju trijumfa nad granicama (fizičkim, kao i društvenim, odnosno, moralnim granicama) – nego u samim ljubavnim vezama (i drugim ženama). Otud možda i nije daleko od istine i pretpostavka da Don Žuan predstavlja androgino biće, sposobno da u sebi samom razotkrije, a potom i idealno rasporedi osobine oba pola-on je "ženstveni nad-muž", kako ga naziva i Majer.
Don Žuan je oličenje strasti za promenom, strasti leptira. Prvi put opisana kod Furijea, a zatim preuzeta od R. Barta, ova strast pretpostavlja izbegavanje trajnog vezivanja subjekta za nekakav objekat: kao i uživanje u samoj promeni, dinamizmu i raznolikosti.
Tako u Don Žuanovom liku raspoznajemo jedan univerzalni princip, daleko širi od polaznog domena erotizma. Don Žuan je zapravo posledica nemoći da se nekome ili nečemu do kraja veruje; kao i neprihvatanje jednog, jedinog (svejedno da li: duhovnog, filozofskog, erotskog) identiteta. Eskapizam pred nametnutim oblikom, pred prinudom-za-oblik; koju nam, u cilju održanja sopstvene mentalne ekonomije, nameće samo društvo. Don Žuan – to je nemogućnost da se bude (samo) Jedna stvar. A samim tim – suštinski odan ironijskom principu, dijalogizmu, ambivalentnosti, egzotopičnosti, korektivne i kreativne distance.
Obzirom na te aspekte, Kjerkegor Don Žuana sagledava kao filozofski problem, Majer ga poredi sa Faustom (koji je takođe razvratnik, ali – intelektualni razvratnik), Kami ga tumači kao primer apsurdnog čoveka, kao ilustraciju sopstvene filozofske pozicije. Zanimljivo je, međutim, u tom kontekstu, pomenuti još jedno poređenje: ono, koje iznosi Akile Bonito Oliva, a prema kome je kritičar – saznajni Don Žuan: ili, onaj, koji nema svoj stil, zato jer poseduje sve stilove, koji se nalazi u stanju neodređenosti, koji uvek ostaje tranzitivan. "Poput Don Žuana, kritičar stremi stvaranju zbirke i kretanju ka novim osvajanjima, nikad zadovoljan obavljenim lovom, on je spreman za nove poduhvate. On ne želi gomilati bogatstvo, nego okusiti magnetizam vrha strele, neodoljivost vlastitog poduhvata".
Možda je stoga Don Žuan drugo, privlačnije ime razuzdanog uma: nikad umiren i monogamno veran jednom jedinom otkriću; nikad zadovoljan već osvojenim znanjem; erotizovan svojim radoznalim maštarijama o beskonačnosti; pravi "liberten" – onaj koji stvara i unosi slobodu, ljubav i stvaralaštvo kao sinonime.
Nepoverljiv i neprinuđen "zaverom individualnog identiteta", načelno slobodan i otvoren principu drugosti – Don Žuan oličava panteistički logos: jedan čovek, muškarac ili žena, sažima sve ljude – bog je svugde, s one strane, i nigde. Ne postoji pravi razlog da se trajno vežemo za jedan egzistencijalni oblik: samo za jednu vrstu ljubavi, samo za jednu osobu, čak niti za same sebe: mi zapravo nikome i nikada (čak niti sebi) ne pripadamo do kraja.
Nas kao stabilnih i neporecivih subjekata faktički i nema, ali je čini se samo Don Žuan u stanju to sebi da prizna, te da od toga napravi svoj modus vivendi, svoju carte blanche za putovanje prema ništavilu, svoju oksimoronsku nirvanu.
U refleksiji Kamija, on pripada kategoriji apsurdnih ljudi – to su oni ljudi, koji ne veruju u dubinski smisao stvari; pronicljivi, lucidni ljudi, obeleženi znakom prokletstva zbog obilja znanja, zbog svoje hrabrosti i drskosti da zaviruju "iza kulisa" (svejedno da li društvenog, moralnog, filozofskog ili, čak, kosmičkog poretka). Ono što njih obeležava, to je glad prema beskraju, a Don Žuan je upravo biće čežnje i prestupa. Sasvim blizak Batajevom tumačenju arhajskog orgijastičkog erotizma – čiji se ritualni smisao oblikuje upravo u tom kolektivnom pretakanju i predavanju božanskoj "slepoj sili", kosmičkom duhu – pred kojim treba biti i ostati anoniman, oslobođen samoga sebe, samozaboravljen, ekstatičan.
Na osnovu romantičarskog prezira i odbojnosti prema granicama, Don Žuan je upoređen sa svojim sabratom – Faustom: koji je intelektualni razvratnik, opsednut analognom željom za takmičenjem sa nebom, poretkom, makar i po cenu podzemnog mraka i rastrojstva vlastite sablažnjene, razdražene duhovnosti.
Don Žuan funkcioniše kao biće privida: on samo prividno voli i obožava žene, samo se prividno klanja ljubavi, koja budući apstraktna i čista, ostaje neukroćena samo u jednoj relaciji ili samo u jednoj povlašćenoj osobi. Don Žuan postoji, voli i obećava, samo prividno: on je takoreći idealna, u konkretnoj formi, nepostojeća figura. On neprestano govori i jedino zahvaljujući svom performativnom delovanju kroz jezik, stvara hipotetični svet budućnosti, obećanja, projekta, smisla i telosa ljubavi.
Don Žuan zapravo prezire žene, tačnije njihovu nemoć za kritiku, kao i njihovu bezrezervnu spremnost da se prepuste utopijskim snovima o intimnoj sreći i samorealizaciji. Nasuprot tome, Don Žuan ostaje hladno proračunat, zahvaljujući svom "apsolutnom relativizmu", svom iskonskom nomadskom nemiru, kao i imperativu: da neprestanim preispitivanjem svemu oljušti koru iluzija, prividnog sjaja, vanjštinu. Don Žuan je nihilistički očajnik, kome peščana zrna života neprestano izmiču kroz prste: umesto da tuguje, svojim ciničnim smehom i radoznalošću, on radi u korist svoje štete.
Paradoksalno, ali istinito: Don Žuan je autodestruktivni lik – on se troši zato da bi video koliko će potrajati igra sopstvenim životom. Utonuo u svom dvostrukom (egzibicionističkom i voajerskom) zadovoljstvu, on protiče kao sama vremenitost, kroz svoj život, kao i kroz živote, beskrajem nesrećno zaraženih, žena, nemoćan da se zaustavi, smiri, odahne.
Pored toga što je neodoljiv, legendaran zavodnik i ljubavnik, paradigmatični filozofski nevernik, skeptik, halapljivac – Don Žuan je i metafora večite borbe među postojanjem i nepostojanjem, bićem i ništavilom. Onaj, koji ne može da bude jedno (biće), onaj koji uopšte ne može prihvatiti bivstvovanje – možda s tim razlogom što uviđa rušiteljski hod vremena, kao i efemernost svih pokušaja, zanosa i projekata – onaj, koji se nalazi u stalnom iskušenju pred nebićem, pred granicama, pred onim što odvaja život od smrti (ako bilo što odvaja život od nje), onaj koji je saputnik privida, praznine, hladnoće (metafizičke, nesavladive, neumoljive hladnoće usamljenosti) – može li on, Don Žuan, uopšte pomoći nekome, svojom ga ljubavlju spasti nebića – kada ni on sam nije u stanju da se izbavi od kandži relativizma i nihilizma (tog "najnelagodnijeg gosta"); da se odupre svom izvornom preziru i zamoru u odnosu na svet, čoveka, boga, moral, nauku, umetnost, ljubav; toj temeljnjoj ogorčenosti, obezvređenju, obeznačenju postojanja, toj "volji za ništavilom" i njegovom propovedanju.
"Nihilista je čovek koji se ne slama pred nikakvim autoritetom, koji ne prima ni jedan princip vere, pa ma kakvim poštovanjem on bio okružen", ovako, 1860. g., pre Ničea, u svom romanu Očevi i deca, ruski pisac Ivan Turgenjev opisuje temeljnji princip nihilizma, princip osporavanja i opovrgavanja svih ostalh principa, izuzev principa o apsolutnom skepticizmu, relativizmu i ateizmu.
"Svi ljudi nalikuju jedan drugome, telom kao i dušom… male izmene ne znače ništa. Dovoljan je jedan ljudski primerak da bi se sudilo o svim ostalim. Ljudi su isto što i drveće u šumi, nijedan botaničar ne bi prihvatio da se bavi svakom brezom pojedinačno" – kaže Bazarov, prvi književno hipostazirani nihilist.
Podstaknut, između ostalog, darvinističkim epistemološkim rezom, koji osporava ranije neporecivu božansku genezu i identifikaciju ljudskog bića, ovaj Bazarovljev iskaz zrači u danas aktuelnim, postmodernističkim raspravama o krizi, raspadu i decentriranosti subjekta, o fraktalnim česticama velikog nezasitog poretka (jezika, društva, teksta, znaka). Proces depersonalizacije, uvid u tzv., inkonkluzivni identitet (Ja nisam ja) samo su produženi pipci meduze nihilizma, koja nezasitno plovi morem naše medijske hiper-realnosti, a da pritom pojma nemamo o njenoj suštinskoj, deontolongizirajućoj prirodi.
Bazarov govori ne samo kao lekar: poput Ničea, i on poseže za ovakvom fiziološkom elaboracijom ljubavi, na bazi svog frustrirajućeg iskustva sa Anom Odincovom, ženom u koju je duboko, mladalački, žestoko zaljubljen. To je međutim beznadežna ljubav, budući je, otvoreno govoreći o svojoj besciljnosti, nevoljnosti za život, i, iznad svega, svojoj nesposobnosti da se "trajno veže za bilo šta", u svom nihilizmu, Ana još i dalje odmakla od njega. (Da li je obzirom na ovu činjenicu, žena autentičniji nihilista od muškarca? Da li ona poseduje još veću, mada za sada, teorijski neispitanu i nedokazanu darovitost za nihilizam?)
Na još radikalniji i konsekventniji način, još jedan ruski pisac, F. M. Dostojevski, elaborira svoj nihilistički silogizam u romanu Zli dusi (1871): hipoteza o nepostojanju boga može se dokazati i potvrditi jedino samoubistvom, dakle, ne samo konceptualnim, nego i bukvalnim poništenjem one instance, koja posle smrti boga, ostaje metateza božanstvene samovolje: to je čovekovo Ja, ili prvo lice jednine.
Čuvena premisa Ivana Karamazova, iz knjige Braća Karamazovi, objavljene 1880. g.: "Ako je bog mrtav, onda je sve dozvoljeno", ostaje i dalje izazovna, pre svega za artikulisanje i nadogradnju Sartrovog egzistencijalizma. Mi bismo ovde, sasvim u duhu biblijske poslanice Sv. Pavla, tek dodali: možda dozvoljeno, ali ne i vredno toga da bude učinjeno.
Apstinencijalni sindrom nihilizma, uzdržanost pred bilo kakvim oblikom angažmana, bez obzira da li se radi o moralnom, stvaralačkom, religioznom, socijalnom, ljubavnom ili nekakvom drugom angažmanu, još je jedan od indikatora koji osvetljava univerzalističku prirodu nihilističkog, u svojoj osnovi, apsurdističkog etosa.
Možda, osim idejnog, epistemološkog, apofatičkog, takođe postoji i socio-psihološki aspekt nihilizma: pozivajući se na radove Kristeve, pobeda inhibicije (apstinencije) i asimbolije (pripadanje ništavilu), možemo tumačiti kao posledicu bazične nesposobnosti za identifikaciju sa Trećim (sa ocem, sa formom, sa Šemom) – a ova je identifikacija, po svojoj prirodi, falička i simbolička.
Nihilizam je, kao što kaže Hajdeger, neizlečiv: "Nihilizam nas pomalo podseća na rak, na nešto bolesno. U pogledu bića nihilizma, nema izgleda, niti bitnih pretenzija na izlečenje".
Možda je jedini faktički ishod nihilizma samo pisanje; pismo, uzrokovano samim naletom uzaludnosti, cinizma, uzdizanjem fantazma, melanholičnim nemirom, radikalnim idejama i stanjima, u koja zapada beskućni duh, odnosno, duh ontološkog Beskućnika.
"Slike radim iz sujete, pišem zato jer nemam šta drugo da radim i radi reklame, polažem moju kauzu u beznadežnu stvar, u ništavilo", tako Julijus Evola ogoljuje i odgoneta naizgled uzvišenu misiju stvaralaštva.
Na tragu tih, ali i daleko ekstremnijih sumnji u pogledu sebe same, moderna umetnost je sebe podvrgla najžešćim iskustvima, eksperimentima i iskušenjima, koji su vodili do samog ruba tišine. Poetički fundamenti estetike tišine, kao i minimalističke strategije jesu oni postupci pomoću kojih umetnost nastoji da samu sebe redukuje, fragmentira i prevaziđe, ovog puta, prelazeći u teoriju, koncept, program.
U manje radikalnim oblicima, moderna umetnost se artikuliše kroz dominantne hipotekstove parodije, podsmeha, negiranja tradicije i umetničkih konvencija, žanrova i recepcijskih modaliteta, namerno izbacujući hermenutički smisao iz sebe, za uzvrat se okrećući praznini, nonsensu, zabludi.
"Ništa nije tako izvesno kao što je Ništavilo" – aforistički zapaža jedan od velikih iskušenika ništavila u literaturi, Semjuel Beket, dok je ogromna snaga ništavila navela nemačkog filozofa Jingera da skuje sintagmu "jašući Tigra" – na taj način metaforično nazivajući nihilizam moćnom, privlačnom, neodoljivom i prefinjenom zveri.
Opsednutost ništavilom u postmodernoj epohi polako postaje kulturološki topos: "Metafizički nihilizam dostigao je svoj vrh u postmoderni: postmoderna je poslednje literarno otelotvorenje metafizičkog, spoznajnog, socijalnog i moralnog nihilizma", piše slovenački teoretičar Janko Kos.
Istražujući korene, kao i izvore nihilizma, neminovno uočavamo dve dominantne tradicije: slovensku i nemačku, prva je u većoj meri književno-umetnička, dok je druga više filozofski artikulisana. Da li možemo govoriti o slovenskoj biti nihilizma? Jedno od najinteresantnijih tumačenja u pogledu slovenske predodređenosti za nihilizam, daje nam Kristeva: koja je i sama svoj život provela u jednoj transgredijentnoj poziciji, raspeta između dve kulturne tradicije: svoje, rođene (bugarske, slovenske) i adoptirane (francuske, kartezijanske). Ona na zaniljiv način povezuje pravoslavlje sa nihilizmom: pravoslavni apofazis, tj., samo odbijanje da se bog konceptualno ograniči, prema Kristevoj, rađa "najuporniju formu nihilizma u evropskoj kulturi: ja sam Bog, kojeg nema".
Da li je obzirom na to, Niče u pravu, kada korene nihilizma otkriva upravo u hrišćansko-moralnoj interpretaciji, tačnije, u "bitnom i temeljnom gnušanju i zasićenosti životom"?
"Slobodan je čovek amoralan, zato što u svemu želi da zavisi od samoga sebe, a ne od nekakve tradicije, u svim prvobitnim stanjima ljudskog roda, zao znači isto što i individualan, slobodan, samovoljan, nepredvidljiv, neuračunljiv".
Proglašavajući samu pokornost pred običajima i moralom svojevrsnom dogmom, Niče poziva na oslobođenje pojedinca, na jedan novi moral slobode, na individualnu čežnju prema beskraju, onakvu čežnju, kakva je svojstvena i Don Žuanu, tom neizlečivom skeptiku i nemirniku sa Mediterana.
"Danas je nauka skorivšte za svaku vrstu mrzovolje, nepoverenja, griže savesti i nečiste savesti. Ona je nemir, izazvan nedostatkom ideala, patnja zbog nedostatka velike ljubavi, nezadovoljtsvo zbog nevoljke umerenosti".
Niti nauka, ta naslednica sokratizma, odnosno apolonijskog, racionalnog načela, nije pošteđena nihilističkog raskola, naprotiv. Niče u njoj vidi ugušenost, opustelost, teskobu, uzrokovanu dogmatskim, jezuitskim radikalizmom, koji još zahteva i individualnu samožrtvu. "Gledaj, mi znamo šta učiš ti, da se sve stvari večito vraćaju, a sa njima i mi sami, i da smo već bezbroj puta bili ovde, poput svih ostalih stvari".
Repetitivnost iskustva u poentiranom iskazu Zaratustre, analogna je repetitivnosti, ili tačnije, anaforičnosti Don Žuanske egzistencije u ljubavi. Možda upravo ova, osveštena repetitivnost, odnosno, poništena unikatnost svih stvari, ocrtava put nihilističkim idejama, koje se konsekventno utapaju u budizmu, tom velikom orijentalnom pribežištu neiskazivog, nedodirljivog, neprisutnog Ništavila.
"Sve velike stvari uništavaju same sebe činom samoukidanja, tako nalaže zakon života, zakon neminovnog samoprevazilaženja suštine života".
Da li je nihilizam pojavni oblik upisanog instinkta smrti – Tanatosa, instinkta, koji je komplementaran svakom životnom (duhovnom) procesu? Da li je tačna primedba, iskazana obzirom na Don Žuana, da "jedino smrt može zavesti zavodnika"? Znači li to da je tema sparagmosa, uzaludnosti i kanibalizma, koja prožima mitove o Ozirisu, Orfeju, kao i hrišćanske euharističke obrede, zapravo univerzalna civilizacijska paradigma?
Pa ipak, Ničeov stav o samodestruktivnom karakteru "velikih stvari", nosi dubok impresum lične predodređenosti za bol i patnju. U izvesnoj meri možda ciničan, sud koji o njemu izriče njegova voljena, a ipak, nedostižna Lu Salome, kaže da je on, Niče, imao potrebu da pati – zato da bi mogao da stvara…
On je neprestano "rušio i stvarao" sebe, zajedno sa svetom, o kojem je pisao i od koga je, u svom bolu, polazio. On je veoma nalik mitskoj ptici, feniksu: s tom razlikom, što, za ovu duhovnu i životnu lutalicu, za ovog samoizganika, za ovog suštinskog (a možda nevoljnog) beskućnika, ishod svakog novog pada, kao i svakog novog samosagorevanja, ostaje do kraja neizvestan.
Tako i njegova, Ničeova, sklonost da uvek napušta – napustio je svoju prvobitnu profesiju, svoju domovinu, konačno – i svoj um, odražava u osnovi don-žuansku nesklonost ka vezivanju samo za jedan prostor, vreme, lik ili egzistenciju. Odbijanje za potčinjavanjem bilo kom drugom porivu, osim stvaralačkom, razvratno uživanje u lascivnoj golotinji uma, ono što ostaje zajedničko obojici nomada: Ničeu i Don Žuanu, erotizam rezistencije, otpora, odbijanje "prevare života", možda je, s druge strane, primer drukčijeg, ovog puta perverznog dogmatizma.
Ali, to je, istovremeno, rezonanca melanholičnim stihovima Helderlina, kada on kaže:
"Hteo bih da slavim, ali šta?
I sa drugima da pevam
Ali mi u ovoj samoći nedostaje – božansko".
Da li čovek postaje "neizlečivi" ljubavnik ništavila, Don Žuan čežnje i duha, onda kada u svojoj neizmernosti, neukroćenosti i nevoljnosti za ukalupljenje u postojeće oblike, njegova individualna energija daleko prevazilazi mogućnosti primene u realnom, konkretnom svetu? Da li se u tom slučaju neminovno aktiviraju dimenzije kosmičkog, virtualnog vremena-prostora? Da li usled don-žuanski neutoljive žeđi za apsolutom, stupamo u nihilističko "ludilo", zauvek prezirući svaku luku, kao i svako utočište?
Da li je strastveni kritičar Don Žuan najopasniji upravo u odnosu na samog sebe?
Nedostupan ljubavi, a večiti langhueur d' amour.
P.S. Langhueur d' amour = vagabont/kradljivac, odnosno, ljubavni Lopov…

________________________________________

Beleške o korišćenoj literaturi

1. O Mediteranu kao kulturnom toposu, videti, Pol Valeri: “Mediteranska nadahnuća”, u: Pesničko iskustvo, Beograd, 1980; Ivo Vidan, “Mediteranska čežnja engleske književnosti”, u: Tekstovi u kontekstu, Zagreb, 1975.
2. Shoshana Felman, Skandal tijela u govoru, Zagreb, 1993.
3. Dalibor Cvitan, “Mediteranski sparagmos”, u: Zgranut pred zlom, Zagreb, 1979; Nortrop Fraj, “Mit zime – ironija i satira”, u: Anatomija kritike, Zagreb, 1979.
4. Hans Majer, Doktor Faust i Don Huan, Novi Sad, 1988.
5. Julija Kristeva, “Don Žuan ili da običaš moženeto”, u: Literaturata, Sofija, br. 1, 1995.
6. Rolan Bart, Sad, Furije, Lojola, Beograd, 1979.
7. Akile Benito Oliva, Priručnik za letenje, Novi Sad, 1993.
8. Alber Kami, Mit o Sizifu, Sarajevo, 1989.
9. Žorž Bataj, Erotizam, Beograd, 1980.
10. Julijus Evola, Metafizika seksa, Čačak, 1990.
11. Janko Kos, Na poti v postmoderno, Ljubljana, 1995.
12. Julija Kristeva, “Bugarijo, stradanie moe”, u: Naše pismo, Skopje, dekemvri,1995.
13. Fridirh Niče, Osvit, Beograd 1979.
14. Fridirh Niče, Genealogija morala, Beograd, 1986.
15. Fridirh Niče, Taka govoreše Zaratustra, Skopje, 1978.
16. Krasimir Delčev, “Nicčše v erotičen triagolnik”, u: Literaturen vestnik, Sofija, br. 38, 1994.
17. O nihilizmu, kao imanentom ruskom stavu prema životu, videti: Gary Saul Morson, “Bakhtine at the Present Moment”, u: American scholar, Washington, spring, 1991.
18. Poslanica Sv Pavla glasi: "Sve mi je dopušteno, ali mi ne ide sve u prilog".
19. Julija Kristeva, Crno sunce, Novi Sad, 1994.
20. Možda Don Žuan predstavlja još i primer jedne od tzv. konceptualnih ličnosti, onako kako to tumače Delez i Gatari, u; Što e filozofija, Skopje, 1996.

- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #


View My Stats