NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 19.07.2008.

Dvostranačje - za čije dobro?

PRVI POSTULAT

Image and video hosting by TinyPic

Zanimljivo je da se HDZ i SDP, ako se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe (jer to su kategorije u kojima jedino protagonisti hrvatske politike znaju misliti), ne javljaju kao zastupnici kapitala i rada! Ne! U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na nekakve mutne reminiscenicije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, izvodeći svoju poziciju iz ovdašnjih najdubljih povijesnih i psiholoških atavizama: kao da se članstvo tih čuvara nacionalnog i socijalnog identificira sa svojom skupinom subkulturno, iracionalno, pred- i ne-razumski, poput navijačkoga plemena, a ne svijesnim posredovanjem svoga političkog interesa! Oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj, HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata! Uz pomoć ovako glupe istine o nama samima, u Hrvatskoj je moguće ne samo lagati, nego i vladati ad infinitum. To uostalom i jest namjera jedne i druge zainteresirane stranke/partije; učinak je notorna i potpuna suspenzija demokracije: Hrvatska je teatar sjena. Mala cijena za izborenu samostalnost i živu glavu na ramenima, zar ne? Prvo je poklon crnima, drugo crvenima. A da je ovdje ikakvog Građanina, jedni bi bili lustrirani i po zatvorima zbog raseljavanja, progona... i ubijanja Hrvata jer su Hrvati, a drugi bi im doskora pravili društvo zbog raseljavanja, progona...i ubijanja Srba jer su Srbi. Umjesto toga, na djelu je povijesna pomirba dvaju revolucionarnih ekstremizama. Tragična hrvatska povijest počinje se opetovati kao farsa.

Posljedica je dakle te tzv.ustaškoemigrantske i tuzemnoudbaške sprege potpuna uzurpacija prostora prostora autonomnih demokratskih procesa u tradicionalnim oblicima odvijanja građanske politike. Zato je stalno iznova u Hrvatkoj velika pompa oko tzv. trećeg puta: jasno je da ljudi osjećaju da je sve zapravo premreženo jednom te istom mrežom utjecaja, koja se rasprostrla na zapravo nevjerojatno naivan način: HDZ je nacionalna stranka, SDP je socijalna stranka; prvi su Crni, drugi Crveni; prvi evociraju uspomene na Didu, drugi na Đidu: i, tu smo već tamo gdje Ideolozi i žele da budemo, u sferi mutnih i potmulih političkih fantazija, osjećaja, identifikacija! I to je hrvatska politika! Pri čemu, kad dođu na vlast, i jedni i drugi sljede istu agendu, pa Crni izručuju vlastite generale, a Crveni ukidaju božičnice, ispostavljajući se u svojoj nevjerodostojnosti Stankama/Partijama lišenim bilo kakve političke supstance: bilo kakvog sadržaja=programa. Agenda im je ionako propisana: financijska i gospodarska stand-by aranžmanima s MMF-om; pravosudna Haagom; vanjskopolitička, diktatom EU...uglavnom, hrvatska je politika zadana, a Hrvatska je u tom smislu potpno nesuverena zemlja čijim političarima preostaje dogovoriti se još o lovi za rukometne dvorane i tangentu, te par stotina tisuća kvadrata na Hvaru i Mljetu! Nevjerojatno, ali istinito: kad dovrše privatizaciju Ine, jedva da će imati što raditi! Jasno, ovi menađeri etatiziranog pa pokradenog kapitala ni u najgorim snovima ne kane revidirati privatizaciju ili sankiconirati kriminal u pretvorbi: ta, oni su kriminalci, i kako od njih očekivati da procesuiraju sami sebe! Zato se za raju priređuje igorkaz: stalno iznova, kao u Jugoslaviji vanjski neprijatelj socijalizma, tako ovdje prijete aveti: crna, ustaštva, i crvena, boljševizma! I zato je tu SDP da s koalicijom bude "sanitarnim kordonom" pred najezdom ustaša, i HDZ, sada u light-varijanti, nakon dekontaminacije, da se odupre pokušajima sabotiranja progresivnih povijesnih neoliberalnih procesa koji kao globalnokapitalistički usud nastupaju s neminovnošću prirodnih pojava: kao što pas laje a kiša pada, tako je neminovno da se uspostavi par Kompanija/Monopola, koje će kao EPH medije, u suradnji s političkom kabalom kontrolirati ostatak društvenih procesa. Koliko ja poznajem stvari, na najboljem smo putu da taj proces u Hrvatskoj dovršimo. Samo da nas ustaše i partizani na njemu ne ometu i nedajbože - zaustave! Dok se raja zabavlja u tom novom ciklusu Otpisanih, Sanader i Bandić, kao arhetipske figure povijesnih protagonista neoliberalne Kroejše, simuliraju svađe oko rukometnih dvorana potajno se sastajući upravo tim poslom! Jebem im vraga njihovog dovitljivog! Kak su se samo toga sjetili!

Image and video hosting by TinyPic

Je li uistinu dvostranačje loše za Hrvatsku?

Davor Butković


Pretvaranje hrvatske političke scene u dvostranačku prirodno je i taj je trend vrlo vjerojatno koristan


Hrvatska se politička scena naočigled pretvara u dvostranačku. Niz akcija kojima je vodstvo HDZ-a prisililo HSS da izađe iz lokalnih koalicija sa SDP-om ili HNS-om, i da se pridruži HDZ-u, nije, nipošto, lokalne naravi. Radi se o strateškom planu Ive Sanadera i Hrvatske demokratske zajednice, koja ima dva transparentno definirana cilja.

Kratkoročni cilj jest da se SDP izolira na lokalnoj i na nacionalnoj sceni; da se, dakle, SDP ostavi sa što manjim brojem potencijalnih saveznika, što se na sljedećim lokalnim izborima može pokazati opasnim za socijaldemokrate.

Dugoročni cilj, koji je, zapravo, puno stariji od Sanaderova staža na čelu HDZ-a, jest da HDZ preuzme Hrvatsku seljačku stranku i tako pokrije skoro sve konzervativne birače u Hrvatskoj te da prezume HSLS i tako pokrije i dio političkog centra.

Podsjetimo da je HDZ tijekom devedesetih godina izveo cijeli niz akcija kako bi pridobio HSS i njegove birače, uključujući čak i osnivanje paralelnih “seljačkih” stranaka, koje su vodili razni službenici Tuđmanove administracije, i kojih se danas, zasluženo, nitko više ne sjeća.

Isto tako, i Franjo Tuđman je 1997., baš preko Ive Sanadera, ponudio koalicijski sporazum HSLS-u, i to objema frakcijama ondašnjeg HSLS-a, dakle i grupi oko Vlade Gotovca i grupi oko Dražena Budiše. Posljedica je bila trajno razbijanje HSLS-a.

Današnji HDZ zapravo samo ponavlja obrazac pokušaja uvlačenja i konzervativnih stranaka i stranaka centra u svoju strukturu. Nadalje, HDZ je, kao što su pokazali prošli parlamentarni izbori, pokrio golemi, pretežiti segment glasača krajnje desnice, koji su, u strahu od pobjede SDP-a, glasovali za Sanadera, a ne za HSP, ili još desnije stranke. Čini se, dakle, da HDZ ostaje jedina konzervativna stranka u Hrvatskoj.

I na lijevoj je poziciji situacija vrlo slična. HNS dugo nije bio slabiji nego poslije lanjskih izbora, tako da je SDP ostao jedina ozbiljna nekonzervativna politička stranka u Hrvatskoj, s kojom će HNS biti prisiljen koalirati, ali ne na ravnopravnim osnovama. To je, naprosto, pitanje realne političke snage.

Druga je opcija, naravno, da se i HNS pridruži HDZ-u. Tu je opciju Radimir Čačić ostavljao otvorenom neposredno poslije izbora, ali ona bi, osim na nekim vrlo lokalnim razinama, otjerala većinu preostalih birača Hrvatske narodne stranke SDP-u. Naizgled, hrvatska se politička scena približila čistom dvostranačju. No, samo, naizgled. Mislimo da je točnije reći kako se radi o uvjetnom dvostranačju, s pojedinim korektivima.

Prvo, gotovo je izvjesno da će HSS ipak preživjeti sadašnje faktičko fuzioniranje s HDZ-om. Točno je, naime, da se vrijednosni sustav birača HSS-a i HDZ-a u mnogočemu podudara. HSS je čista konzervativna, jako nacionalna stranka. Međutim, valja imati u vidu da su se HSS-ovi birači u proteklih osamnaest godina gotovo redovito izjašnjavali za opozicijske stranke, koje su im svjetonazorski puno dalje od Hrvatske demokratske zajednice.

HSP ostaje na sceni

Oni su to činili kako zbog toga što su u HDZ-u još od ranih 90-ih vidjeli oličenje korupcije (pa je jedna od parola predsjedničke kampanje pokojnog lidera HSS-a Jože Pankretića glasila: “Čist obraz”), tako i zato što je HSS autentični hrvatski politički brand, koji je još duboko ukorijenjen u svijesti birača. Hrvatska seljačka stranka, bez obzira na njen sadašnji odnos s HDZ-om, vrlo vjerojatno neće nestati s političke pozornice.

Dapače, HSS se na idućim parlamentarnim izborima može pretvoriti u partnera SDP-u, pod uvjetom da SDP pobijedi na izborima. Nadalje, HSP će, također, ostati na sceni. Već su lokalni izbori u Osijeku pokazali da HSP, usprkos katastrofi na parlamentarnim izborima, nije u potpunosti uništen.

Na nacionalnoj razini HSP još otprije parlamentarnih izbora funkcionira tek kao loše prikrivena, krajnje desna frakcija HDZ-a, ali i to se za tri godine može promijeniti.

Iako, dakle, postoje očigledna odstupanja od čistog dvostranačkog modela, od kojih bi neka mogla imati konkretne posljedice na formiranje vlasti u Hrvatskoj 2011., činjenica je da glavni trend hrvatske političke scene vodi prema dosad najsnažnijem obliku dvostranačja.

Je li, dakle, posvemašnja dominacija Hrvatske demokratske zajednice i Socijaldemokratske partije loša za demokraciju u Hrvatskoj? Mislimo da nije. Evo zašto. Prije svega, politička ponuda postaje posve jasna. Građani znaju za koga i zašto glasuju; zna se tko je na kojoj strani, i tko zastupa kakve vrijednosti, kakve politike i kakve interese.

Stranke se više neće morati pretvarati da jesu ono što zapravo nisu, više neće morati obuhvaćati sveukupni spektar političkih i društvenih vrijednosti, i sve slojeve stanovništva; definitivno će izgubiti obilježje svenarodnog pokreta, kakvim je HDZ bio zamislio i oblikovao dr. Franjo Tuđman. Fenomenen svenarodnog političkog pokreta dobio je suprotni politički predznak u kampanji 1999., kada su, da bi se riješili HDZ-a, za Ivicu Račana glasovali mnogi birači koji inače nikada ne bi glasovali za SDP.

U jasnoj dvostranačkoj podjeli znatno je manja mogućnost prevare birača i iznuđenih koalicija.

Čišća situacija

Primjerice, SDP i Ivica Račan, kao ni velik broj birača SDP-a, sigurno nisu željeli da njihova parlamentarna većina donese zakon o neradnoj nedjelji, što se 2003. ipak dogodilo, zahvaljujući odnosima u ondašnjoj vladajućoj koaliciji. Nadalje, dvostranački sustav, u kojem je posve jasno koja je stranka pobijedila na izborima, i koja stranka zapravo vlada zemljom, čini proces upravljanja mnogo efikasnijim, a političku situaciju bitno stabilnijom.

I tu se moramo vratiti na iskustvo Račanove, u početku šestostranačke vlade, koja nije mogla donijeti niti jednu ozbiljniju odluku, a da se njeni čelnici prije toga žestoko ne posvađaju na televiziji i u novinama, i da jedni druge toliko gadno ne izogovaraju, kao da su najžešći politički protivnici, a ne koalicijski partneri.

Račanova koalicijska vlada Hrvatskoj je približila iskustvo nefunkcioniranja državne administracije, koja je opterećena viškom stranačkih interesa, iza kojih se ne vide nacionalni interesi.

U de facto dvostranačkom sustavu situacija je značajno čišća: vrlo se točno zna tko je odgovoran za neuspjehe državne politike i tko treba platiti cijenu uspjeha ili neuspjeha na izborima. Dalje, u pretežito dvostranačkom sustavu jasnije je kojim se biračima obraća jedna od dvije glavne političke stranke. Jasno je, dakle, da se Hrvatska demokratska zajednica obraća konzervativnijim glasačima s jače izraženim nacionalnim osjećajem. Jasno je, također, da se SDP obraća liberalnijim biračima sa slabije izraženim nacionalnim nabojem (što ne znači da je SDP anacionalan, naprotiv).

Najstroži nadzor vlasti

Naravno da i u jednom i drugom, ionako vrlo široko postavljenom modelu, postoje značajni otkloni ulijevo i udesno, pa tako za HDZ, kako smo već rekli, glasuju i oni koji su prirodni glasači HSP-a ili još desnijih stranaka, dok za SDP vjerojatno glasuju i oni koji bi najradije glasovali za političke organizacije poput uglaslog SRP-a pokojnog Stipe Šuvara.

No, takva, očekivana odstupanja ne čine ovaj obrazac načelno manje točnim, što potvrđuju i brojna istraživanja.

Eventualne loše strane kretanja hrvatske političke scene prema dvostranačkom sustavu također su vrlo transparentne. Radi se o smanjivanju političke konkurencije, o mogućnosti stvaranja dviju snažnih političkih elita, izvan kojih je nemoguće utjecati na bilo kakve političke procese, o još većem “udaljavanju građana iz političkog života” (taj smo prigovor čuli i u povodu primjerene Milanovićeve reakcije na famozno pismo o Bandiću) te o pogodovanju korupciji.

Npr., što ako se jedine dvije političke stranke dogovore da puštaju jedna drugu na miru dok su na vlasti? Teško je zamisliti idealnije okruženje za sve moguće oblike visoke korupcije. Odgovor na ovakve primjedbe vrlo je jednostavan.

Ona stranka, koja je u opoziciji, mora žestoko i beskompromisno nadzirati onu na vlasti. Današnja, politički relativno stabilna Hrvatska, ne da može podnijeti, nego zahtijeva gotovo neprijateljski odnos dviju vodećih stranaka u svim segmentima koji se ne tiču glavnih državnih ciljeva poput ulaska u EU, ili pojednih strateških zakona, kao što je Zakon o suzbijanju diskriminacije.

U svim ostalim područjima političkog djelovanja SDP mora biti krajnje nemilosrdan prema HDZ-u i Sanaderovoj Vladi, ako želi raditi za dobro ove zemlje i pobijediti na idućim parlamentarnim izborima. Isto bi vrijedilo za HDZ, da je sada u opoziciji. Bilo kakvi oblici savezništva SDP-a i HDZ-a u sadašnjem i predstojećem razdoblju štetni su za Hrvatsku, naprosto zato što vlast mora biti pod najstrožim i kontinuiranim nadzorom.

Image and video hosting by TinyPic

FRAGMENTI O BIPOLARIZACIJI

1.

11. svibnja 1998. godine, dakle točno prije 10 godina, vođen je razgovor s Matom Arlovićem na zagrebačkom OTV-u. Taj razgovor sasvim precizno anticipira ili čak dijagnosticira ovu tendencu bipolarizacije hrvatskoga društva i dizajniranja hrvatske političke scene bipartijno, u skladu s načelom: podijeli, pa vladaj. Konačno, to načelo omogućuje i 'tihu koaliciju', suradnju prividno zavađene vlasti i opozicije, partnera koji se smjenjuju u neprekidnoj, neotuđivoj i nepodijeljenoj vlasti, derogirajući temeljna načela demokracije prometnute u farsu; evo pitanja upućenog Arloviću, i nešto kasnije, analize stanja stvari u Hrvatskoj neposredno pred prošlogodišnje parlamentarne izbore:
Prije mjesec, dva kazali ste da će na slijedećim izborima biti suprotstavljeni blok rada i blok kapitala. Mislite li da će se zaista naš politički spektar tako jasno polarizirati, i, je li to dobro ili je to loše za normalan demokratski politički i društveni život zemlje? I, još nešto: što ako se blok rada i blok kapitala konfrontiraju i prije izbora – biste li i opet bili distancirani i izvan igre; aludiram, naravno, na sindikalne proteste i slične konfrotacije rada i kapitala?.
SDP i HDZ u ovoj se zemlji ne javljaju kao stranke rada i kapitala, nego su SDP i HDZ duboko ukotvljeni u arhaični predodženi svijet hrvatskih političkih atavizama: jedni su sinonim za crvene, drugi za crne, oboje dakle za ekstremne, fatalne totalitarne projekte 20. vijeka. Upravo to valja razriješiti, a tome nema boljeg načina nego Velikom koalicijom koja eo ipso ukida spomenute uzajamne predrasude, ukidajući taj balast ekstrema, oslobađajući hrvatsku politiku za puninu njenih građanskih ideološkopolitičkih mogućnosti. Učiniti ovu zemlju konačno normalnom, malom, modernom, suvremenom europskom demokratskom zemljom, posao je jednako velik koliko i zapošljavanje i posljednjeg od ovih 300 000 nezaposlenih; dapače, možda bi potonje, nakon obavljenog prvog posla, bilo kudikamo lakši zadatak! Ja nikako ne razumijem zašto SDP skriva koaliciju s HDZ-om kao zmija noge!? Pa nije to ugovor Vlade i EPH o prodaji "Slobodne Dalmacije" ili nedajbože informacija o pre/odaji Hypo-Consultantsa Ninoslavu Paviću, pa da se mora skrivati od građanstva! Kao da se takvo što, uostalom, i može sakriti. Konačno, kao da bi takvo što uopće trebalo skrivati. Ta, nije valjda riječ o koaliciji stranačkopartijskih oligarhija? Ne radi se valjda o interesnom povezivanju vrhova dviju vodećih hrvatskih stranaka daleko od očiju naroda, građana, institucija ove zemlje, demokratskih procedura...!? Bit će da je ipak riječ o nekakvom nastojanju oko općeg dobra, mislim. Bilo kako bilo, ne znam koja je od ove dvije stvari maloumnija: ustrajno skrivanje notorne činjenice velikog dogovora HDZ-a i SDP-a, ili ljutnja čelnika tih stranaka kad se na taj dogovor ukaže! Prvo nas strahovito vrijeđa, jer nas se podcjenjuje, drugo nas ljuti, jer se politika precjenjuje: ovdje nitko od političara nikako da izvuče pouku kako u ovom podneblju ničija nije dogorila do jutra - svi se ponašaju kao da im je drugarica Jovanka ili drug Tito. A bez veze! Kao da to nije nešto najnormalnije, ta Velika koalicija: budući da je politika najunosnije hrvatsko zanimanje, sasvim je normalno da se ljudi dogovore oko vlastitih želja, potreba i interesa: kao što kaže Jure Radić, dobivaju se tu veliki poslovi čak i na razinama na kojima ne rade predstavnici SDP-a i HDZ-a, što je veliko ohrabrenje za malog građanina: lijepo je znati da postoji i treći put, te level gdje vaše firme osvajaju poslove bez pomoći vaših partijskostranačkih kolega! Zanimljivo je da je upravo Mato Arlović, koji je jasno vidio što se u Hrvatskoj zbiva još pred desetljeće, smetao pa i ovom listi i vama, Davore Butkoviću, i da ste harangirali protiv Mate Arlovića kao sasvim nepotrebnog u novom chorus-lineu Milanovićevog postračanosvskog SDP-a, koliko ste to samo mogli! Ovo što pištete zapravo je wishful thinking: poželjni sociopolitički design, po mjeri vaših interesa. Kad kažem vaših, ne mislim samo na vas osobno, jasno, nego najprije na vaše hranitelje. No, Hrvatskoj treba upravo nešto suprotno: stranke koje se oslanjaju na predodžbeni svijet dvaju povijestnih ekstremizama, HDZ i SDP, stranke za koje se elektorat odlučuje ne na osnovu odabira programa, već gotovo subkulturno, poistovjećenjem s atavizmima tih recidiva boljševizma i nacionalizma, stranke su koje valja staviti u zagrade upravo zbog njihovog revolucionarnog nasljeđa i prototalitarnog karaktera, e da bi Hrvatsku spasili za jednu moguću liberalnu demokraciju, bila ona istinski socijaldemokratska, demokršćanska, liberalna ili konzervativna.

2.

Ovo je tekst pisan prije više od godinu dana, u lipnju 2007: U politici je nezahvalno prognozirati, jer jedan jedini događaj može naruštiti ukupnu statiku društvene zgrade, ali, usudit ću se, upravo zbog zadnjih rečenica, predvidjeti ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora, i, odmah obrazložiti taj ishod: Dakle, kada u ovoj gornjoj shemi HDZ lišite nacionalizma, i svedete ga na light-HDZ, dobit ćete Sanaderov HDZ: stranku koja isproručuje Gotovinu i premijera koji čestita Hristos se rodi: dakle, krajnje kooperativnu stranku konzervativnog imagea, koja se polako i realno približava svojoj promičbenoj predstavi: kao stranka koja se vrlo dobro razumije s krupnim kapitalom, jer njezin šef ionako njome ravna kao vlasnik svojom firmom, HDZ ubrzano postaje zastupnikom Kapitala! No, što dobijete od SDP-a kad prođe purgatorij? Čega se zapravo SDP treba lišIti? E, to se događa upravo ovih dana, u reformističkim zahtjevima koji se stavljaju pred vodstvo stranke, a ti su svedeni zapravo na odustajanje od socijalne preosjetljivosti socijaldemokrata: zahtjeva se poštavanje neoliberalnih tekovina i vrijednosti! To je dakle agenda: s jedne strane imati ex-nacionalnu light konzervativnu stranku Kapitala, a s druge lijevu, ex-socijalnu light stranku Rada, kako bi se prekrilo čitavo područje Tržišta, kako nas jedino i isključivo vide Planeri. Budući da se Designeri Novog svjetskog poretka jako dobro razumiju sa Sanaderom, budući da se izuzetno dobro slažu s Mesićem, budući da Milan Banić funkcionira kao fonatana (baciš novčić i zaželiš želju! koja nema drugu svrhu i namjenu nego da ispunjava te želje pod uvjetom da je na središnjem gradskom trgu), situacija je zapravo u Hrvatskoj IDEALNA! NE MOŽE BOLJA BITI! I zato će ovakvom i ostati. Dakle, ja tvrdim, a dao sam i razloge (u ovakvoj se konstelaciji političkih odnosa i snaga u Hrvatskoj najlakše 'radi', i u hrvatskom političkom undergroundu, ali i na relaciji Svijet - Hrvatska) da će HDZ ostati na vlasti! Sve je ostalo sekundarno: hoće li uz HSLS novi koalicioni partner biti HSS (to je zapravo lako moguće, jer HSS-ovci su željni vlasti, a Friščić je, iz razloga koje ovdje neću spominjati, na svaki način podatan za dogovore!), ili će to biti netko drugi, sasvim je nevažno. Vidjet ćete da će na vlasti ostati HDZ. I još nešto mogu predvidjeti, naprosto stoga jer sljedim logiku ovih događaja: ovih će se mjeseci inzistirati na nužnosti reforme SDP-a i vremenu koje toj stranci treba dati da se preobrazi u modernu socijaldemokratsku stranku neoliberanog senzibiliteta i usmjerenja (vidi: Butkovićev tekst o nužnosti reforme SDP-a otprije sedam dana u JL-u, Kris Cviić u Globusu, dakle: EPH je već počeo, jasno, na osnovu tezarija iz Kraljevskog instituta - nimalo čudno da su autori baš Cviić i Butković, naime!). A kad se dakle vidi otkud vjetar puše, kad uz ovako rekonstruiranu logiku imamo i evidentne dokaze dobre internacionalne volje da Sanader vlada Hrvatskom još 4 godine, tja, uz idilu u vražjem trokutu Markov trg - Panta - Poglavarstvo Grada, u kojem nestaju ne samo avioni i brodovi nego čitave dvorane i tangente, malo nas što može iznenaditi! U svakom slučaju, evo, ja sam reskirao da me zajebavate dovijeka, pa sam stavio karte na stol. Jasno, ako sutra slete Vanzemljaci pa inzistiraju da Namjesnik na Zemlji bude Jura Stublić, ja ću morati revidirati svoje stavove i prognoze, ali, bez ovakve ex machina intervencije, stvar mi se čini prilično razumljiva, dapače malo priprosto predvidljiva za moj ukus.

3.

To da u hrvatskoj politici nema građanskih stranaka, da je prostor građanske politike posve zatvoreno nacional-socijalnim temama HDZ-a kao čuvara nacionalnog (šatro: upravo su oni izručili generale!) i SDP-a kao čuvara socijalnog (šatro: upravo su oni u skladu po diktatu MMF-a kresali božićnice, porodiljski etc.), to je magnum crimen današnjega javnog i društvenog života ove zemlje. Samo, on je vrlo shvatljiv: crveni trebaju crne, jer, sve dok ima zadnjeg ustaše, evo društvene i povijesne potrebe za antifašizmom! A sve dok su antifašisti na sceni, shvaćeni tupavo ustaški, moramo im barem Titi otfikariti glavu (iako, Augustinčića nisu dinamitirale ustaše: da jesu, ne bi mu raznjeli glavu, nego otpilili nogu!). Društvo, pozabavite se zapošljavanjem 300000 nezaposlenih, stranim investiijama, pravnom državom i vladavinom prava, korupcijom, uređenjem ove male europske državice koju što prije treba priključiti euroatlanskim integracijama, i iako puno toga neće istom biti riješeno, ove će teme otpasti same od sebe: ako je zagovarao NDH, predsjednik će neke buduće Hrvatske dati ostavku, sve dok je Europa utemeljena na simboličkom paktu nastalom dogovorom Saveznika 1945!

4.

Nije problem u opozivu protagonista današnje hrvatske politike. Problem je u samoj politici. U današnjoj hrvatskoj politici središnje ideologije moderne, koje su poslužile kao organizacijski okvir javne debate i političkoga djelovanja, kontrasne ideologije "ljevice" i "desnice", ovdje su kroz svoje povijesno nasljeđe posredovane u svojoj ekstremnoj formi, kao boljševička i kao ustaška popudbina, dominirajući hrvatskim političkim spektrom do posvemašnjeg zatvaranja prostora svojim tradicionalnim građanskim prefiguracijama: socijaldemokratskim, liberalnim, konzervativnim...ideologijama, eo ipso partijama i strankama koje ih organizaciono odjelotvoruju. Jasno, netko bi mogao postaviti i druga dva pitanja: u kojoj je mjeri u ova postmoderna vremena taj lijevo-desni organizacioni sklop moderne politike uopće suvremene i relevantan, kao i ono drugo, koje se tiče ideologije same: u kojoj je mjeri ideološki opis poželjne društven stvarnosti po sebi bezproblematičan. Ali, zadržimo se na prvoj razini: u Hrvatskoj je problem to što nam se stalno iznova, ustrajnim radom parastruktura vlasti kroz strogo kontrolirani medijski pogon, kao i proizvodnjom "događaja" za potrebe takva agitpropa, sugerira da je hrvtska politička sudbina određena dinamikom odnosa crvenih i crnih, partizana i ustaša, jednom za svagda i neumitno kao prirodni ciklizam! Pogledajmo ponajprije našu političku scenu: imamo dva bloka, bipartijnost HDZ-a i SDP-a. Naoko, HDZ je čuvar nacionalnog, a SDP socijalnog. U stvarnosti, i SDP i HDZ odgovaraju višoj instanci: međunarodnom monitoringu visokih adresa! SDP-ova je vlada bila manje socijalno osjetljiva od HDZ-ove: prisjetimo se restrikcije cijelog paketa socijalnih olakšica. S druge strane, HDZ se pokazao nacionalno besćutnim: generali su izručeni Haagu, dok Račan nije dao čak ni Bobetka! U Hrvatskoj se ova polarizacija nacionalno-socijalno namjerno proizvodi, jer, ako se bolje pogleda, taj se binarni par pokazuje kao pratemeljni antagonizam svakoga društva strukturiranog na toj famoznoj operci ljevog i desnog (do lekcije o tome da nikakav nosivi prasukob ne postoji tek ćemo doći; ova tvrdnja o temeljnom sukobu našega društva, na koji se dadu svesti svi ostali izvedeni antagonizmi, ideološka je fantazma!). S kojoj se svrhom nastoji oko ove podjele na crvene i crne, da ilustriramo stvar? Jedan je razlog starodrevan: podijeli, pa vladaj! Da, Hrvatskom je zaista lako vladati u ovoj smjeni light-partija: HDZ-a koji je kao biva čuvar nacionalnog, a zapravo je pod Sanaderom ispražnjen od svoje nacionalističke biti, i SDP-a, koji je jednako tako nominalno zaštitnik socijalnog, iako to radnici ama baš nimalo nisu osjetili za Račanova mandata (nezaposlenost je ostala ista, stand-by aranžmani su ispunjavani po diktatu, politika stečajeva je bila kriminalna gotovo koliko i privatizacijska politika...), i, takvi partije i stranke, koje čak ne odgovaraju vlastitom pojmu, iznevjeravajući vlastite nosive političke ideale, krajnje su podatne za manipulaciju. No, što je bitnije, one, barem nominalno i površinski prekrivajući gotovo svo polje političkog, nudeći li naglašenu nacionalnu opciju, ili pak onu socijalne inspiracije, zatvaraju polje građanskog do eliminacije svake moguće liberalne, konzervativne ili pak neke treće političke ideologije: u Hrvatskoj, da poopćimo potonje, tertium non datur, ali, ne samo u logici, nego i u politici! Između crnih (koji to više nisu, nego su sivi) i crvenih (koji su od srama - vidi Marinović ili Bandić - ružičasti), nema mjesta za united colors of Benetton! Na stranu što ne postoji srednji sloj, što je devastiran - iako, pogledajmo ulice i auto-park; pogledajmo domjenke i prosinačko neradništvo; pogledajmo siječanjske skijaške karavane!!! - i što tako manjka građanski oslonac građanske politike nekog trećeg puta, puta između ta dva (pacificirana) ekstrema, no u Hrvatskoj iz puno bitnijeg razloga treći put nema nikakve šanse: ovdje je alternativa HDZ-SDP ponuđena kao perfidan odgovor na nasušnu potrebu stanovništva da se gotovo subkulturno identificira s političkim baštinicima povijesnog nasljeđa prošlosti: HDZ, pa to su naše drage ustaše, SDP, pa to su vrli partizani! I, u tom je smislu hrvatska politika anakronizam! U bitnom, ona je odgovor na neiživljeni obostrani resentiman zavađenih boljševika i fašista, nesvjesnih svoje povijesne isluženosti i dotrajalosti. Ili, možda svjesnih? Da, možda se upravo u toj svijesti nahodi odgovor na pitanje kako je moguće da je Hrvatska trajno u 1945. godini!? Evo kako... Sve dok ima ustaša - a njih ima jer dinamitiraju Titov spomenik; dobro, jebiga, znamo da su to napravili isti oni koji bacaju za druge potrebe Pašaliću dvije bombe koje ne razbijaju niti jedan prozor, ali, tko će sad u detalje... - neophodan je i crveni sanitarni kordon! A sve dok ima toga, tih komunjara, udbaša i jugoslavena, kako je ovih dana ustanovio biskup Bogović, potrebna je čvrsta narodna fronta i crvena internacionala! Uglavnom, te se dvije imbecilne nehumane ideologije, fašizma (nacizma) i komunizma međusobno popomažu i perpetuiraju: jedna drugu proizvode! S kojim ciljem! Pa, dovaraga, dečki još nisu mrtvi! Kad bi ma trenutak ispustili uzde, a ovdje se umire u sedlu, možda bi poneko s crvene strane odgovarao za ubojstvo Đurekovića, ili bi netko i s crne strane, da je suđenje obnovljeno kako je bilo diskutirano na relaciji Pantovčak - Kaptol, i Stepinac ostao bez blaženstva! Ustaše i partizani i dalje zajebavaju ovu zemlju do mjere paraliziranja njene povijesti: naša je povijest kao pokvarena ploča, i, da metaforika bude potpuna, preskače na '45. okretaja. Što se tiče ovog izvoda o dijalektici crvenih i crnih kao osnovnoj ideološkoj fantazmi koja strukturira hrvatsku stvarnost, dovršetak je izvoda sljedeći: budući da uzurpiraju cijeli prostor politike, crveni i crni prikrivaju nedostatak bilo kakvih istinskih političkih tema onemogućujući razrješenje stvarnih antagonizama našega društva, ali i odlažu ad calendas graecas razriješenje trauma kakva je recimo ona dotaknuta Rezolucijom o komunizmu. To je konačna poanta ovog neviđenog ideološkog napora da se i od izbora prvaka SDP-a napravi crveno-crni karusel: Račan nam je ipak ostavio testament: Ljubu Jurčića i Zorana Milanovića. To je njegov izbor, njegovo nasljeđe. Ni iz čega, odjednom, Ljubo i Zoran počeli su s ujacima ustašama i susjedima Srbima te stričevima partizanima. Naravno, na stranicama EPH. Ne znam je li to slučajno ili ne, ali sasvim je u temeljnoj ideološkoj matrici suvremene Hrvatske: da se ne bi objavila jedna jedina vijest o suđenju Perkoviću kao udbaškom inspiratoru ubojstva Hrvata u Njemačkoj, nužno je ponovo zazvati ustašku opasnost, i to u vrijeme komemoracije u Jasenovcu, kako bi partizani ponovo osvanuli na stranicama "Jugoslavenskog lista". Jasno da potreba za partizanima oslobađa od odgovornosti i Perkovića, npr! I to je sve: Udbaši, koji su tvorili chorus-line hrvatske politike od Krajačićevog intelektualnog kruga do dan danas, vladaju postojano ovom zemljom bez obzira na obračune panonske i norvalske frakcije. Osnovni je drive: preživjeti tranziciju, tj. izbjeći situaciju u kojoj bi netko, s građanske pozicije neutralnog, apstraktnog Zakona, upitao: A što je s krivnjom za suđenja sedamdetih, za međuratne zločine? Zanimljivo, kod nas 'ustaše' sasvim idu na ruku 'udbašima' trubeći o krivici za Križni put! Ta, tko bi mogao suditi partizane u Europi koja počiva na simboličkom paktu uspostavljenom pobjedom saveznika!? Ali, kad bi se netko dosjetio da nije ustaša onaj tko pita za krivicu 'udbaša' sedamdesetih ili osamdesetih, pa još kad bi se taj ispostavio kao normalan hrvatski građanin koji osuđuje i NHD kao kvislinšku tvorevinu, što bi onda bilo? Eto, to je sve. Samo, ovako viđen, trud Milanovića i Jurčića nameće pitanje: Dobro, a zakaj su oni out of the blue počeli priču o crvenima i crnima? Tj. je li to baš slučajno? Ili je Račan znao što radi?

5.

Zanimljivo je da se HDZ i SDP, ako se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe (jer to su kategorije u kojima jedino protagonisti hrvatske politike znaju misliti), ne javljaju kao zastupnici kapitala i rada! Ne! U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na nekakve mutne reminiscencije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, izvodeći svoju poziciju iz ovdašnjih najdubljih povijesnih i psiholoških atavizama: kao da se članstvo tih čuvara nacionalnog i socijalnog identificira sa svojom skupinom subkulturno, iracionalno, pred- i ne-razumski, poput navijačkoga plemena, a ne svjesnim posredovanjem svoga političkog interesa! Oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj, HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata! Uz pomoć ovako glupe istine o nama samima, u Hrvatskoj je moguće ne samo lagati, nego i vladati ad infinitum. To uostalom i jest namjera jedne i druge zainteresirane stranke/partije; učinak je notorna i potpuna suspenzija demokracije: Hrvatska je teatar sjena. Mala cijena za izborenu samostalnost i živu glavu na ramenima, zar ne? Prvo je poklon crnima, drugo crvenima. A da je ovdje ikakvog Građanina, jedni bi bili lustrirani i po zatvorima zbog raseljavanja, progona... i ubijanja Hrvata jer su Hrvati, a drugi bi im doskora pravili društvo zbog raseljavanja, progona...i ubijanja Srba jer su Srbi. Umjesto toga, na djelu je povijesna pomirba dvaju revolucionarnih ekstremizama. Tragična hrvatska povijest počinje se opetovati kao farsa.

6.

Jedan od fenomena koja pereniraju u ovom našem društvu notorno je postojanje sukoba crvenih i crnih kao temeljne ideološke fantazme hrvatskoga društva. Temeljne, jer se taj sukob pokušava etablirati kao nosivi sukob društva, prasukob na koji bi se trebalo reducirati totalitet društvenih proturječja. Moj je odgovor na pitanje zašto se to ustrajno čini dvostruk: s jedne strane mislim da je riječ o načinu političkog legitimiranja i perpetuiranja pozicije moći dobrog dijela hrvatkog političkog establishmenta - jer, dok postoje ustaše neophodan je antifašisticki sanitarni kordon, a sve dok tinja žar nekdašnjeg partijskog entuzijazma, Thompson misli da ima razlog za pjesmu, ako ništa drugo - dok se s druge u tom inzistiranju na preostacima dvaju ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogućnost artikuliranja građanske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače, namjerno je guše i onemogućuju. Pri tome se samoproizvode, tj. iz potreba jednoga za drugim proizvode opravdanje vlastitog postojanja. Ono što mene zanima zapravo je odgovor pitanje je li uopće moguće denuncirati tu fantazmu? Naime, kad se shvati da tu građanstva i nema, ne samo u smislu socijalnog supstrata, ne čak ni u smislu osviještene političke pozicije, nego građanstva nema a priori budući ga ni ne može biti jer je njegov prostor uzurpiran i okupiran ovim obračunom koji se stalno iznova nameće kao jedina politička stvarnost zemlje, ostaje pitanje kako je uopće moguće tu opsjenu ne samo teorijski prokazati, nego praktički, dakle politički diskvalificirati i onemogućiti?
Kad se recimo netko zapita zašto u Dnevniku HRT-a nema jedne jedine vijesti o suđenju Perkoviću u Njemačkoj, onda se takva zapitanost tumači kao malum omen nacionalizma: Udbu moze spomenuti samo ustaš. Ovdje je dakle nezamislivo da bi bilo tko, u ime zakona, mogao zahtjevati suđenje za Đurekovićevo ubojstvo, koje je, priznat će se, imalo malo što s nacionalizmom ili ustaštvom! Ne moram posebno objašnjavati kako se s druge strane doživljava opravdanje svih onih ljudi koji su radeći u službama sigurnosti bivše zemlje naprosto radili svoj posao, i ni manje ni više od toga: takva pomisao nužno je plod neke nove udbaskokosovske podvale, nema što drugo biti! Hoću kazati, crvenima i crnima nezamisliva je ta treća instanca, instanca građanina koji, sasvim zakonito, i pravno ali naprosto u skladu s elementarnom logičkom zakonitošću, zahtjeva minimum društvene racionalnosti. Kad se sve ovo prevede na jezik iskustva, na jezik činjeica, Norvala i ovdanje Udbe, Šuška i Manolića, Krajačićevog intelektualnog kružoka dakle, ispada da je u Hrvatskoj autentična, spontano nastala građanska politika liberala, socijaldemokrata, demokršćana...itd. praktično nemoguća.
Moje pitanje glasi: Kako je moguće urušiti tu fantazmu, tu laž koja strukturira cjelokupno hrvatsku stvarnost i koja joj nameće crvenocrnu dijalektiku kao jedinu sudbinu što ne dopusta pomak ih 1941.? Naravno, moguć je odgovor: jedino izborima, ali, nije to ono sto pitam. Naime, problem je u tome da većina građana zna da odnos ustaša i partizana i nije presudno proturječje ove zemlje, pa ipak se ponašaju kao da jest!
Odgovor pak da se oni nužno tako moraju ponašati sve dok taj odnos zaista ne bude povijesno razriješen u korist partizana, tj. dok ustaše konačno ne dozive 1945. i definitivno kapituliraju, samo je dio odgovora.
Naime, nije vise problem u ustašama, u crnima: oni su demontirani; problem je u tome da su nasi antifašisti nespremni na opasku o tome da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran. Iz toga sljedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, nego svi Thompsonovi fanovi zajedno! Jer, ustaše je lako diskvalificirati. Ali, što ćemo s onima koji bi mogli postaviti sljedeće pitanje: O.K., recimo da nitko ne mora odgovarati ni za jedno ubojstvo poput Đurekovićevog, ali, što ćemo s Informbiroom?
Mjesto građana u Hrvatskoj zauzeli su ljudi koji su građansku poziciju 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu.
Nadalje, mjesto građana zauzeli su ljudi koji fingiraju nekakvu anacionalnu, navodno kozmopolitsku poziciju - iako najčešće nisu bili dalje od Gratza - a iza nje se krije jedno sasvim specifično, ovaj put jugoslavensko šovenstvo (to je uzgred u polemici s Katunarićem natuknuo Jergović; ne znam kako mu se omaklo, budući da je i sam u toj polemici nastupio kao onaj koji drugome predbacuje djetinjstvo na Kalemegdanu!).
Da zaključim: u ovakvom hrvatskom mikrosvijetu, pitam se je li uopće moguće danas biti liberal, socijaldemokrat ili demokršćan, ili se sve neminovno raspada na ono masivno nacionalno i socijalno, kao u slučaju mutnih predstava naših navijačkih plemena dvaju avangardi: one nacionalnog i one radničkog pokreta, HDZ-a i SDP-a (pri čemu ove odredbe, jasno, nemaju nikakve veze sa stvarnim angažmanom ili programima tih stranaka).
Kako, drugim riječima, učiniti barem to da SDP i HDZ ne budu anakroni nazivi za partizane i ustaše, ako ništa drugo? Građanstvo kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje. Recimo, onako kako je gore apostrofirano, ono je normativna kategorija. S druge strane govori se o praznom mjestu građanstva, dakle upotrebljavamo taj pojam kao normativnu kategoriju. - subjekt prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike, itd. Ukratko, hrvatsko građanstvo definirano je jedino njegovim aktualnim odsustvom. Ili bolje, raelno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva. Danas nas građanstvo više ne zanima ni kao normativna kategorija, jer procesi raspada ne samo institucije nacionalne države, nego i samoga društva, tako su daleko otišli, da se samo zamišljanje takvog jednog subjekta kao središta društva čini iluzornim. Ne živi se više u “drustvu”, odnosno društvo u kojem živim nije npr. francusko, nije ni europsko ni pariško, nije ni globalno, ali je sve pomalo od toga. Kakvo god, ono nema normativnu moć, ono nema ni jasan horizont utjecaja niti tzv. ekonomsku bazu, u smislu klasičnih kateogrija. Samo nekoliko napomena koje naizgled nemaju nikave veze s temom, ali potpuno mijenjaju perspektivu: Do 2020 godine bit će 650 milijuna Indijaca pripadnika srednje klase. Zamislite sad to kao subjekt obrazovanja, kulture, političke volje, ekonomskih interesa itd ... Ili drugi podatak. Ove godine je u Japanu po prvi puta takozvana sex-industrija pretekla autoindustriju. To je razlika i u načinu proizvodnje – afektivni rad nadmašuje kao izvor društvenog bogatstva industrijski rad. Građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase.
Kategorije ljevice i desnice, ili kako je spomenuto pišes, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša su u političkom smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih svaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika izmedju SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma.

7.

U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vladati tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: jedan bi činio HDZ, drugi SDP, a sve bi u osnovi bilo svodivo na tzv. nacionalnu i tzv. socijalnu osjetljivost publike/javnosti/elektorata. Na stranu što je takva podjela ne samo umjetno generirana nego i posve besmislena, jer su pod diktatom MMF-a i visokih stranih adresa HDZ-ovci ispali nekako socijalno osjetljiviji, dok je Račan pak ne izručivši nikoga od generala Haagu ispao nekako desniji od samog HDZ-a, ali cijela ova ideja vladanja Hrvatskom kroz crveno-crnu ucjenu javnosti iznimno je opasna i imat će dalekosežne posljedice. Jedna od tih, možda presudna, potpuna je suspenzija autentičnog demokratskog života zemlje. Dijalektika te farse izgleda ovako: pred izbore upriliči se, recimo, dinamitiranje Tita; potom se jave lijevi koji postojanjem ekstremne desnice legitimiraju svoju povijesnu neophodnost; nakon toga kreće ciklus desne rekontre, s motivom nužnog saniranja društvenog rasula izazvanog komunističko-udbaškim recidivom! I, tako jedni proizvode potrebu za drugima i vice versa. U svemu tome, u toj farsi koja stalno iznova u Hrvatskoj na vlast vraća samo oko plijena zaraćene klijentelističke grupacije koje su, in ultima linea, tek frakcije iste policijskopartijske sive zone, presudnu ulogu igraju mediji.

8.

27.8.2006. komentator Nemo u jednoj je sličnoj diskusiji kazao doslovno ovo: U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vladati tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: jedan bi činio HDZ, drugi SDP, a sve bi u osnovi bilo svodivo na tzv. nacionalnu i tzv. socijalnu osjetljivost publike/javnosti/elektorata. Na stranu što je takva podjela ne samo umjetno generirana nego i posve besmislena, jer su pod diktatom MMF-a i visokih stranih adresa HDZ-ovci ispali nekako socijalno osjetljiviji, dok je Račan pak ne izručivši nikoga od generala Haagu ispao nekako desniji od samog HDZ-a, ali cijela ova ideja vladanja Hrvatskom kroz crveno-crnu ucjenu javnosti iznimno je opasna i imat će dalekosežne posljedice. Jedna od tih, možda presudna, potpuna je suspenzija autentičnog demokratskog života zemlje. Dijalektika te farse izgleda ovako: pred izbore upriliči se, recimo, dinamitiranje Tita; potom se jave lijevi koji postojanjem ekstremne desnice legitimiraju svoju povijesnu neophodnost; nakon toga kreće ciklus desne rekontre, s motivom nužnog saniranja društvenog rasula izazvanog komunističko-udbaškim recidivom! I, tako jedni proizvode potrebu za drugima i vice versa. U svemu tome, u toj farsi koja stalno iznova u Hrvatskoj na vlast vraća samo oko plijena zaraćene klijentelističke grupacije koje su, in ultima linea, tek frakcije iste policijskopartijske sive zone, presudnu ulogu igraju medijii. Što kažete na to, Butkoviću: na činjenicu da se prije dvije godine govorilo ne samo o vašoj temi bipartijnosti, nego i o tom prozirnom interesu koji joj stoji u podmetu? Konačno, što kažete na spomen ove uloge medija u oblikovanju hrvatske politike kao bipolarnog polja sukoba, kako i vi to ne uspijevate sakriti, utemeljenog na nacionalnom osjećaju, što je u osnovi strašno i čini prokletstvo te politike: "Jasno je, dakle, da se Hrvatska demokratska zajednica obraća konzervativnijim glasačima s jače izraženim nacionalnim osjećajem. Jasno je, također, da se SDP obraća liberalnijim biračima sa slabije izraženim nacionalnim nabojem (što ne znači da je SDP anacionalan, naprotiv)." Eto, to bi naručitelji ovakvog scenarija, koji je već uvelike realiziran, htjeli: Zemlju stalno iznova podjeljenu po tankoj, nejasnoj liniji nacionalnog osjećaja, koji je dovoljno opskuran da omogući lov u mutnom: kad god ustreba vi plasirate Thompsona, onda se dignu nacionalisti, pa na to kontru opale navodni liberali Kajinova tipa, i dok se igrokaz odvija u nedogled, recimo u Istri, kupuju se stancije i planiraju rivijere, preprodaju turistički kompleksi i betonizira obala...! Fantastično, kaj ne? Narod manipulirate daleko od svakog rada pojma, u oblasti osjećajnosti, k tome gdje je najtanji, na nacionalnim temama, a vi se bavite lukrativnim zemljištima i špekulacijam. Perfidno, ali, za chapeau: budući da ionako imate posla s budalama, zašto ih ne ošišati do gole kože!? Dok se ustaše i partizani jurcaju kao debili iz neke nenapisane komedije Dušana Kovačevića - Underground je presmislen za hrvatsku stvarnost, iako su oni koji misle da rat partizana i ustaša još uvijek traje zaista izašli iz Podzemlja - pametni ljudi kupuju Hypo Consultantse. Ja vam najiskrenije čestitam. Stvarno. Doduše, vi ste malo zajebali, ono s Dear Ivo, pa ste vi i Wruss nažalost povučeni na pričuvne položaje, dočim s širokogrudnim premijerom arhivska vina, ili konjake, ispija klasik Jergović, no važno da vaše ideje trijumfiraju, unatoč vašim osobnim porazima, zar ne? To se zove idealizam. I zato ja vas poštujem: jer ste idealist, bez obzira koliko god mi se vaši ideali činili banalnima, ili čak perfidnima. Ugodan vikend.

9.

EH je dijelom svojih izdanja posve posvećen postuliranju sukoba crvenih i crnih, koji u drugim svojim izdanjima osporava: Arena je u godinu dana, netko je nabrojao, imala 13 naslovnica s Markom Perkovićem Thompsonom! Zašto je tom društvu toliko stalo do obračuna crvenih i crnih kao prasukoba hrvatskoga društva, navodno nosivog antagonizma na koji se svode svi ostali društveni konflikti? Bezbroj puta je to ovdje objašnjeno, a odgovor je nepromijenjen: oni pothranjuju taj sukob, sukob crvenih i crnih kao temeljnu ideološku laž, jer tako pepetuiraju svoju vlast, neophodnost svoje društvene pozicije: sve dok je ustaša, nužni su partizani tj. crveni sanitarni kordon; sve dok je boljševika, Thompson će imati kome pjevati o Juri i Bobanu! Stoga toliko i podupiru Thompsona, budući da je on imenentna pretpostavka njihova postojanja, cijelog ovog circulus vitiosusa: 'Croatia records' plaća nevjerojatne svote za koncert Thompsona na Maksimiru; sljedeće sezone, evo ti Marka na glavnog gradskom trgu glavnoga grada Hrvatske; HTV emitira light snimku koncerta, notorni falsifikat iz kojega se ne vidi da su prva dva reda Maksimira prepuna ustaških kapa, no sve to služi svojoj svrsi: glavno je da se time alibira neophodnost „antifašista“, i da se izbije onaj presudni liberalnodemokratski argument iz ruku onih koji znaju da se današnja Europa temelji ne na antifašističkoj, nego na antitotalitarnoj paradigmi, onoj koja osuđuje oba totalitarizma, i onaj crveni, i onaj crni! No, kad bi tako postavili stvari, kad zemlja ne bi bila bipolarno podijeljene između atavizama dvaju najvećih ideološkopolitičkih zala dvadesetog stoljeća, niti bi bila bipartijno razdrta između stranačkih baštinika tih tradicija, kada bi kojim slučajem i jedni i drugi povijesno bili deklasirani, pa kada bi konačno bio otvoren prostor građanskoj politici ove zemlje da se iživi u svoj punini demokratskih opcija, onda bi ova generacija - koja je Hrvatsku ionako shvatila kao Noinu arku, budući bi u najvećem broju bila lustrirana i na ljevici i na desnici, ako u tom nastaškom, udboustaškom amalgamu ima ikakve razlike - ostala bez ikakva prava na sudjelovanje u javnom i političkom životu zemlje: to je njihov strah: ne dvije, tri simboličke osude ionako biološki dotrajalih komunista, već delegitimiranja cijele jedne idološkopolitičke pozicije koja Hrvatskoj nikako ne dopušta napraviti iskorak iz 1945., iskorak iz crveno-crnog totalitarnog svijeta u svijet liberalne demokracije razvijene zapadne uljudbe.

10.

Nevjerojatno je kako se uspjela nametnuti optika da treće pozicije nema! A upravo je ta treća pozicija ona građanstava, pozicija liberalne demokracije za kojom se toliko, još osamdesetih, žudilo. Jer, crveni i crni, partizani i ustaše, pa i SDP i HDZ, samo su atavizmi dvaju povijesnih totalitarnih projekata, onog boljševičkog i onog fašističkog. Jedan od fenomena koja pereniraju u ovom našem društvu notorno je postojanje sukoba crvenih i crnih kao temeljne ideološke fantazme hrvatskoga društva. Temeljne, jer se taj sukob pokušave etablirati kao nosivi sukob društva, prasukob na koji bi se trebalo reducirati totalitet društvenih proturječja. Moj je odgovor na pitanje zašto se to ustrajno čini dvostruk: s jedne strane mislim da je riječ o načinu političkog legitimiranja i perpetuiranja pozicije moći dobrog dijela hrvatkog političkog establishmenta - jer, dok postoje ustaše neophodan je antifašisticki sanitarni kordon, a sve dok tinja žar nekdasnjeg partijskog entuzijazma, Thompson misli da ima razlog za pjesmu, ako ništa drugo - dok se s druge u tom inzistiranju na preostacima dvaju ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogucnost artikuliranja građanske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače, namjerno je guše i onemogućuju. Pri tome se samoproizvode, tj. iz potreba jednoga za drugim proizvode opravdanje vlastitog postojanja. Ono sto mene zanima zapravo je odgovor pitanje je li uopće moguće denuncirati tu fantazmu? Naime, kad se shvati da tu građanstva i nema, ne samo u smislu socijalnog supstrata, ne čak ni u smislu osviještene političke pozicije, nego građanstva nema a priori budući ga ne može ni biti jer je njegov prostor uzurpiran i okupiran ovim obračunom koji se stalno iznova nameće kao jedina politička stvarnost zemlje, ostaje pitanje kako je uopće moguće tu opsjenu ne samo teorijski prokazati, nego praktički, dakle politički diskvalificirati, onemogućiti? Kad se recimo netko zapita zasto u Dnevniku HRT-a nema jedne jedine vijesti o suđenju Perkovicu u Njemačkoj, onda se takva zapitanost tumači kao malum omen nacionalizma: Udbu moze spomenuti samo ustaša! Ovdje je dakle nezamislivo da bi bilo tko, u ime zakona, mogao zahtjevati suđenje za Đurekovićevo ubojstvo koje je, priznat će se, imalo malo što s nacionalizmom ili ustaštvom! Ne moram posebno objašnjavati kako se s druge strane doživljava opravdanje svih onih ljudi koji su radeći u službama sigurnosti bivše zemlje naprosto radili svoj posao, i ni manje ni više od toga: takva pomisao nužno je plod neke nove udbaskokosovske podvale, nema što drugo biti! Hoću kazati, crvenima i crnima nezamisliva je ta treća instanca, instanca građanina koji, sasvim zakonito, i pravno ali naprosto u skladu s elementarnom logičkom zakonitošću, zahtjeva minimum društvene racionalnosti. Kad se sve ovo prevede na jezik iskustva, na jezik činjeica, Norvala i ovdanje Udbe, Šuška i Manolića, Krajačićevog intelektualnog kružoka dakle, ispada da je u Hrvatskoj autentična, spontano nastala građanska politika liberala, socijaldemokrata, demokršćana...itd. praktično nemoguća. Moje pitanje glasi: Kako je moguće urušiti tu fantazmu, tu laž koja strukturira cjelokupno hrvatsku stvarnost i koja joj nameće crvenocrnu dijalektiku kao jedinu sudbinu što ne dopusta pomak ih 1941.? Naravno, moguć je odgovor: jedino izborima, ali, nije to ono sto pitam. Naime, problem je u tome da većina građana zna da odnos ustaša i partizana i nije presudno proturječje ove zemlje, pa ipak se ponašaju kao da jest! Odgovor pak da se oni nužno tako moraju ponašati sve dok taj odnos zaista ne bude povijesno razriješen u korist partizana, tj. dok ustaše konačno ne dozive 1945. i definitivno kapituliraju, samo je dio odgovora. Naime, nije vise problem u ustašama, u crnima: oni su demontirani; problem je u tome da su nasi antifašisti nespremni na opasku o tome da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran. Iz toga sljedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, nego svi Thompsonovi fanovi zajedno! Jer, ustaše je lako diskvalificirati. Ali, što ćemo s onima koji bi mogli postaviti sljedeće pitanje: O.K., recimo da nitko ne mora odgovarati ni za jedno ubojstvo poput Đurekovićevog, ali, što ćemo s Informbiroom? Mjesto građana u Hrvatskoj zauzeli su ljudi koji su građansku poziciju 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu. Nadalje, mjesto građana zauzeli su ljudi koji fingiraju nekakvu anacionalnu, navodno kozmopolitsku poziciju - iako najčešće nisu bili dalje od Graza - a iza nje se krije jedno sasvim specifično, ovaj put jugoslavensko šovenstvo (to je uzgred u polemici s Katunarićem natuknuo Jergović; ne znam kako mu se omaklo, budući da je i sam u toj polemici nastupio kao onaj koji drugome predbacuje djetinjstvo na Kalemegdanu!). Da zaključim: u ovakvom hrvatskom mikrosvijetu, pitam se je li uopće moguće danas biti liberal, socijaldemokrat ili demokršćan, ili se sve neminovno raspada na ono masivno nacionalno i socijalno, kao u slučaju mutnih predstava naših navijačkih plemena dvaju avangardi: one nacionalnog i one radničkog pokreta, HDZ-a i SDP-a (pri čemu ove odredbe, jasno, nemaju nikakve veze sa stvarnim angažmanom ili programima tih stranaka).


11.

Evo ih opet!
Crveni i crni!
Divide et impera!
Opet se partizani i ustaše, 2008. godine poslije Kristuša, vijaju po šumama i gorama, a najviše gradovima lijepe naše Horvacke.
Samoporoizvode se: proizvode potrebu jednih za drugima, kako bi i pola stoljeća nakon WWII opravdali svoju povijesnu neminovnosti i trajnu i neprolaznu aktualnost. Bez njih se ništa ne može. Oni su napokon, ti totalitarni pauci, premrežili nebo.
Staro ne prolazi, novo ne dolazi: recidiv dvaju ekstremizama, boljševizma i fašizma, nikako da siđe s povijesne scene i dopusti Hrvatskoj razviti bilo kakvu građansku politiku - politiku uopće!
Jer, sve se ovdje svodi na crvenocrnu dijalektiku, fatalni hrvatski povijesni rulet, u kojem se, sve da metak i opali, ne bi ništa dogodilo: ono što je Karl Kraus rekao u poznatoj izreci o Prvom svjetskom ratu, naime da je čovječanstvu kugla na jedno uho ušla a na drugo izašla, za Hrvate, s poslovičnim historijskim delayem, vrijedi i dan danas.
To je službena ideologija poretka, njegova osnovna fantazma: prasukob crvenih i crnih, partizana i ustaša. Laž da je riječ o fundamentalnom konfliktu hrvatskoga društva, na koji su svodivi svi ostali društveni antagonizmi, temeljna je laž hrvatske državne ideologijie.

12.

Samo sam kopirao par svojih prijašnjih rasprava, što je još jedan dokaz ustrajnosti Jutarnjega lista u poslu koji ti vrlo dobro opisuješ: Podijeli pa vladaj. Bez toga sukoba, koji je njihova dimna zavjesa, bi se vidjela korumpiranost države i crkve, a mediji ne bi imali o čemu značajnome pisati osim o tim stvarima, a to ne bi bilo dobro. Točno tako! Recimo, da se ne bavimo navodnim sukobima ustaša i partizana, morali bismo se pozabaviti kupovinom Hypo Consultantsa, dapače stvaranjem njegova portfelja: kako je moguće da je devedesetih jedna mala, neznatna austrijska banka pokupovala najlukrativnija hrvatska zemljišta, a da onda, daleko od očiju javnosti, oni koji su za Hrvatsku zainteresirani jedino kao nekretninu, kupe taj portfelj, navodno vrijedan oko milijardu eura, za manje od 300 milijuna¨! Vidiš, kad bi se bavili takvim stvarima, shvatili bismo da je kupac tih nekretnina životno zainteresiran da se bavimo ustašama i partizanima, jer, vlasnik je Jutarnjega lista vlasnik firme koja je kupila Hypo Consultants. Doduše, nitko ne zna tko je sve tu njegov silent partner, i kako su te nekretnine kupljene, s kojim kapitalom, kojim kreditima itd.itd., ali, o tome svi silni novinari EPH ne smiju kazati niti jedne jedine riječi. Zato je njima stalo da se huška hrvatske građane jedne na druge, jer zabavljeni ovom pseudopovijesnom pirotehnikom, nitko ne gleda u pravcu događaja koji se tom, kako i ti kažeš, dimnom zavjesom zastiru!
Osim i pored ustaša i partizana, osim boljševika i fašista, pored totalitarnih ideologija, postoji i cijeli jedan svijet liberalne demokracije. To ti, iz sasvim očitog razloga, ne želiš uvažiti. Sve dok Hrvatima možeš predbacivati ustaštvo - to kod tebe seže sve do Domovinskog rata - možeš legitimirati svoju navodno "antifašističku" poziciju. Barem naime misliš da možeš! No, na tvoju veliku žalost, to je nemoguće od pada Berlinskoga zida: paradigma na kojoj počiva suvremena Europa nije antifašistička, nego antitotalitarna! Nažalost, antifašizam u Jugoslaviji nije bio antitotalitaran, jer je vladala diktatura proletarijata, kako su se samorazumijevali komunisti, pa je tako konac devedesetih obilježen slomom epohalnog komunističkog projekta i restaruracijom demokratskog pluralizma, koji je, doduše, u ovom podneblju zaživio u XX.st. tek u tragovima. Dakle, tvoja poziciji antifašista zanimljiva je još jedino Stjepanu Mesiću, kad mu ustreba takva demagogija da se ne bi razgovaralo o Hrvoju Petraču ili Josipu Perkoviću. S druge strane, kazati da bi ti radije živio u Italiji itd.itd., znači implicite negirati sve ono što su učinili antifašisti Istre, za slobodu svoje zemlje! Stoga, Daavore, u svojoj zadrigloj neobaviještenoj nedotupavosti posegni za bilo kojom suvremenenom raspravom, pa bila ona i dvokartična kolumna Žarka Puhovskog ili kakav tekst Ive Banca o ovim temama, i konačno se obavijsti što se to danas o tekovinama antifašizma na tlu SFRJ misli. O ustašama, naravno, ne moramo trošiti riječi: ti su imbecili na svaki način sebe povijesno diskvalificirali, i sa današnjom Hrvatskom, kako je kazao sam Danijel Crljen, nikakve veze nemaju.

13.

Jugoslavija je bila socijalistička zemlja pod vlašću jedne partije. Temeljni je zadatak konca osamdesetih dakle bio demokratizirati tu zemlju, ili zemlje koje su se osamostalile odvajajući se od Jugoslavije. Umjesto diktature proletarijata, dakle u biti totalitarnog sustava, zahtijevao se demokratski sustav. EPH beskrajnim nizom svojih tekstova već godinama inzistira na podijeli hrvatske političke scene na crvene i crne. U osnovi, riječ je o obračunu recidiva dvaju totalitarnih ideologija, boljševičke i fašističke; očito je, liberalna demokracija s onu je stranu tako profiliranoga političkog polja. Butković danas dakle tvrdi da je dijelu hrvatskih građana bliži "neki od oblika jugoslavenskog sustava vrijednosti, umjesto bilo čega što se smatra poželjnim u sustavu vrijednosti unutar Republike Hrvatske." Ova je rečenica naprosto nevjerojatna i zaslužila bi posebnu analizu i u Vladi i u Saboru RH, jer zapravo izražava program promičbenog pogona EPH: ono što Butković tvrdi zapravo je samoispunjajuće proročanstvo, tj. EPH će toliko dugo ustrajati na toj tvrdnji sve dok ona zaista ne postane istinom. A što se tu zapravo tvrdi? Tvrdi se upravo suprotno od onoga što hrvatska politička stvarnost jest: tvrdi se da u Hrvatskoj pereniraju nekakvi atavizmi nedemokratskih praksi, kojima je alegorija Franjo Tuđman, spram kojih je jugoslavenski sustav vrijednosti ideal vrijedan obnove! Nevjerojatno, no Butkoviću promiče očigleda činjenica da je Jugoslavija, unatoč privatnoj nostalgiji vlasnika EPH koji je još 1988. godine na tribinama grada Zagreba zagovarao nužnost očuvanja SFRJ, jednopartijska, totalitarna država, dočim je Tuđmanov režim, kakav god da bio u svojim aberacijama, unatoč svemu demokratski režim: poznavao je i Vlade nacionalnog jedinstva, i višestruke demokratske izbore, i...ma u konačnici gdje je Ninoslav Pavić postao medijskim magnatom nego za Tuđmanovog režima? O čemu mi to pričamo? Treba li možda ponovo iznositi istine afere 'Gruppo', pa da se prestane s ovakvom projugoslavenskom histerijom? Ide se dakle dotle da se zapravo tvrdi kako je dijelu građana bliža bivša Jugoslavija "umjesto bilo čega što se smatra poželjnim u sustavu vrijednosti unutar Republike Hrvatske"! Umjesto bilo čega što se smatra poželjnim u sustavu vrijednosti unutar RH!? Draža im je Jugoslavija nego bilo što što reprezentira suvremenu, samostalnu Hrvatsku!? Zanimljivo, Davore Butkoviću, bilo bi dobro da nam navedete koje su to skupine građana, koji slojevi, tko ih politički reprezentira i tko ih u javnom i političkom životu zemlje zastupa izražavajući njihove težnje i zalažući se za proklamirane vrijednosti tog dijela građana ove zemlje! Samo naprijed, EPH, samo naprijed s ovakvim stavovima, bez obzira odakle dolazili i tko ih Butkoviću sugerira. Pročitate li komentare vlastitih tekstova, vidjet ćete da ste pročitani - jugoslavenstvo se ponajprije prepoznaje kao odlika kreativnog mentaliteta i svjetonazora dobrog dijela EPH-ovih novinara, sve češće, sve masovnije, sve nedvosmislenije. S Bandićem ili bez njega, SDP je jednako korumpirana stranka kao i HDZ: ta, kakva je uloga Ive Josipovića u ZAMP-u?; treba li uopće govoriti o Liniću, osim možda u kontekstu zataškavanja nekih HDZ-ovih afera, poput prodaje Večernjaka, koje su on i Željka Antunović odradili baš kao da je riječ o Hebrangu i Kosorici?; Račanov mali poslove dobiva na transparentnim, javnim natječajima, je li?; itd.itd.! In summa, upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma. EPH je dijelom svojih izdanja posve posvećen postuliranju sukoba crvenih i crnih, koji u drugim svojim izdanjima osporava: Arena je u godinu dana, netko je nabrojao, imala 13 naslovnica s Markom Perkovićem Thompsonom! Zašto je tom društvu toliko stalo do obračuna crvenih i crnih kao prasukoba hrvatskoga društva, navodno nosivog antagonizma na koji se svode svi ostali društveni konflikti? Bezbroj puta je to ovdje objašnjeno, a odgovor je nepromijenjen: oni pothranjuju taj sukob, sukob crvenih i crnih kao temeljnu ideološku laž, jer tako perpetuiraju svoju vlast, neophodnost svoje društvene pozicije: sve dok je ustaša, nužni su partizani tj. crveni sanitarni kordon; sve dok je boljševika, Thompson će imati kome pjevati o Juri i Bobanu! Stoga toliko i podupiru Thompsona, budući da je on imanentna pretpostavka njihova postojanja, cijelog ovog circulus vitiosusa: 'Croatia records' plaća nevjerojatne svote za koncert Thompsona na Maksimiru; sljedeće sezone, evo ti Marka na glavnog gradskom trgu glavnoga grada Hrvatske; HTV emitira light snimku koncerta, notorni falsifikat iz kojega se ne vidi da su prva dva reda Maksimira prepuna ustaških kapa, no sve to služi svojoj svrsi: glavno je da se time alibira neophodnost „antifašista“, i da se izbije onaj presudni liberalnodemokratski argument iz ruku onih koji znaju da se današnja Europa temelji ne na antifašističkoj, nego na antitotalitarnoj paradigmi, onoj koja osuđuje oba totalitarizma, i onaj crveni, i onaj crni! No, kad bi tako postavili stvari, kad zemlja ne bi bila bipolarno podijeljene između atavizama dvaju najvećih ideološkopolitičkih zala dvadesetog stoljeća, niti bi bila bipartijno razdrta između stranačkih baštinika tih tradicija, kada bi kojim slučajem i jedni i drugi povijesno bili deklasirani, pa kada bi konačno bio otvoren prostor građanskoj politici ove zemlje da se iživi u svoj punini demokratskih opcija, onda bi ova generacija - koja je Hrvatsku ionako shvatila kao Noinu arku, budući bi u najvećem broju bila lustrirana i na ljevici i na desnici, ako u tom nastaškom, udboustaškom amalgamu ima ikakve razlike - ostala bez ikakva prava na sudjelovanje u javnom i političkom životu zemlje: to je njihov strah: ne dvije, tri simboličke osude ionako biološki dotrajalih komunista, već delegitimiranja cijele jedne idološkopolitičke pozicije koja Hrvatskoj nikako ne dopušta napraviti iskorak iz 1945., iskorak iz crveno-crnog totalitarnog svijeta u svijet liberalne demokracije razvijene zapadne uljudbe.

14.

Ako vam je do liberalizacije političke scene i ukupnih odnosa na njoj, uložite sva svoja intelekturalna i ina sredstva u redizajniranje ove bipartijnosti koja vlada hrvatskom politikom kao rezultat dugogodišnjeg truda njenih klandestinih inženjera. Jednostavna je to računica: HDZ i SPD, kao light varijante nasljeđa nacionalizma i socijalizma - ne želim biti zločest pa ukazivati na pogubnost približavanja tih ideologija - u osnovi su, ma koliko desupstancijalizirani, ali ipak recidivi ekstremnih, totalitarnih ideologija. Vi to vrlo dobro razumijete: ovako dizajnira politička scena RH zapravo je predpolitički provizorij u kojemu se elektorat, koji se ne bih usudio nazvati građanskim, odlučuje za neku od opcija kao navijačko pleme, gotovo subkulturno - ovdje se odluke donose ne na osnovu razboritih promišljanja čiji je program bolji, tj. na osnovu pojmovnog izbora između stranaka Rada i Kapitala (SDP bi alegorizirao prvo, HDZ drugo), nego se izbor vrši osjećajno, na osnovu mutnih predodžaba o političkoj mitologiji - rjeđe povijesti - ovog podneblja: ovdje se glasa obzirom na tko je bio čiji đedo ili dido, ponekad i Đido ili Dido, ne pitajući dakle glavu, nego srce. Iracionalno, uglavnom. Jasno je zašto se težilo ovakvoj bipolarizaciji Hrvatske - njene politike i njenoga društva: podijeli, pa vladaj! Kako je fokus ipak izvan Hrvatske jer pravno smo nesuvereni buduća da nam je Sud u Haagu; ekonomski smo nesuvereni jer nam je Ministarstvo financija MMF; vanjskopolitički, nismo u stanju proglasiti ni ZERP, jer nam je MVP u Bruxellesu; unutarnjopolitički gledano, ne nadziremo ni protok novca ni stanovništva: u oblasti ekonomije ne kontroliramo tečaj kune budući da nam je Banka ona Svjetska, a kretanje stanovništva nadziru i kontroliraju međunarodne visoke adrese i monitorinzi, 'privoljevši' nas na povratak prognanih Srba; in summa, budući da odavno nismo suvereni ni u čemu, našim se političarima zaista jebe za tu vrst očuvanja nacionalnog integriteta, nego naprotiv egoistično produciraju svekoliki kaos, usporavajući i infinitezimalno odlažući dan ulaska Hrvatske u EU, jer se jedino u ovakvom neredu - a maniristička definicija politike glasi: kaos iz državnog rezona! - ta vrsta bagre snalazi! Inzistirati na liberalnim građanskim vrijednostima danas prijeka je potreba ne samo hrvatske politike, nego i našega društva. No, da bi se u tome uspjelo, neophodno je demontirati ovu bipartijnu scenu: ta, liberalna je demokracija upravo nasuprot onoga što HDZ i SDP, i pojedinačno i skupno, zastupaju i predstavljaju. Jednom je prigodom Miroslav Tuđman govorio o mjestu iz Ranih radova koje je njegov otac, dr.Franjo Tuđman, rado citirao kao motiv u skladu s kojim je oblikovao HDZ: riječ je o famoznom mjestu na kojem se sugerira nužnost stvaranja avangarde radničkog pokreta koja se stavlja na mjesto cjeline političkih snaga jednog društva; umjesto radništva, Tuđman je tu vidio nacionalnu avangardu, nažalost i etnički, u vidu Hercegovaca (vidi Aralica u sporu s Manolićem i Mesićem), ali, nema tu bitne razlike: i jedan i drugi pokret zapravo apstrahiraju od klasičnog stranačkog načina djelovanja i tendiraju ugušenju i nijekanju svakog parlamentarizma! Konačno, SDP danas pokazuje slabosti jednake HDZ-ovim nedostacima: pati od programske i idejne neodređenosti, jer današnji SDP uopće ne razumije što bi to bila hrvatska socijaldemokracija! Stoga na njeno upražnjeno mjesto tako nadmoćno stupa Milan Bandić, ni kriv ni dužan što njegov populizam biva nadomjeskom istinski socijalno odgovorne i demokratske politike! I on bi naime, kao autentični populist, pomogao svakom pojedinom članu društva, ali osobno, i bez ikakve demokratske procedure: arbitrarnim odlukama inokosnog poslovodnog ili nadzornog organa, što on danas u Zagrebu jest, kao šef Poglavarstva i Nadzornik Holdinga. U svakom slučaju, liberalizam nije danas tek jedna od mogućih političkih opcija koje se nude na tržištu i za kojom ovdje tradicionalno nema potražnje: on je jedina opcija koju Hrvatska mora izabrati, ako želi biti suvremena, građanska, uljuđena zemlja u krugu razvijenih zemalja Zapada. No liberalizma u Hrvatskoj i nema, reći će se! To tim bolje - stvorimo ga, jer to je, konačno, odluka svakoga od nas par exellence. Pa o tome se, pobogu, i radi, to, do vraga, i jest poanta ove raspre o liberalizmu: ili će svaki građanin za sebe konačno preuzeti odgovornost za ovo društvo u cjelini, i u aktu nepatvorene građanske socijalizacije autentično politički djelovati, ili će politika Hrvatske skončati u tihoj koaliciji dvaju klijentelističkih formacija, koje fingiraju nekakve protostranke, prve oblike političkog života kako ga je artikulirala starica Europa: jedni su Lijevo, drugi Desno, i to je to! Bože, kako dosadna i nemaštovita zemlja. Imamo partizane i ustaše, lijevo i desno, crvene i crne, Jutarnji i Večernji, Globus i Nacional, ha, ha, ha, pa kao da se netko zajebava! Da netko u romanu ovako dizajnira univerzum u kojem se kreću likovi, autora bi prezreli kao netalentiranog diletanta. Demijurg hrvatske stvarnosti upravo je to: nižerazredni birokrat u nekom Stranom Oficeu. Butkoviću, ja sam na tvojoj strani, pa, ako ništa drugo, učinimo ovu zemlju raznobojnijom: ukinimo crvene i crne, i omogućimo United Colors, makar of Benetton! Imam i jednu molbu: kaži dečkima u UK da ako ništa drugo, a ono budu malo, bar malo duhovitiji u svojim kreacijama. Izluđuje me ova suhoparnost: Globus s egidom nacionalnog, i Nacional s egidom globalnog tjednika! Jebemu, pa već sam očajan, koliko su nemaštoviti! Ti novinari, jasno. :)

Image and video hosting by TinyPic


- 13:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #


View My Stats