NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 20.03.2008.

vjeronauk za odrasle

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Veliki je petak dan spomena Kristove muke i smrti te liturgijskoga sudjelovanja na tom događaju spasenja, najvidljivijem u postu žalovanja koji se toliko ukorijenio u svijest rane Crkve da se taj običaj na Zapadu proširio na sve petke i subote u godini. Prema svjedočanstvu iz 2. st., post je bio strog, bez uzimanja ikakvoga jela i pića četrdeset sati. Voda i kruh bili su dopušteni samo bolesnicima i slabima. Taj post nije korizmen, tj. pokornički, već vazmen, jer govori o življenju prijelaza iz muke u uskrsnuće.
Najzanimljivija imena kojima se nazivao Veliki petak u prošlosti svakako su ona koja u sebi kriju pripremu za Uskrs. Tako se može naći naziv »Petak prije velike noći« ili »Feria sexta maior«, tj. Veliki petak. Stare galske knjige Veliki petak i subotu zovu zajedničkim imenom »biduana« (dvodnevlje). Od sadašnjega nazivlja, pozornost privlači njemačko ime, »Karfreitag«. U pozadini se krije staronjemački izraz koji znači »sprovodni jecaj, jauk«, povezujući to s Kristovom mukom.
Dok u prvim stoljećima kršćani nisu imali posebno liturgijsko slavlje na Veliki petak, u 4. st. oblikovala su se različita neeuharistijska slavlja. U Jeruzalemu su se vjernici okupljali ujutro na Golgoti radi klanjanja Kristovu križu, a popodne su se okupljali radi službe Riječi s čitanjem navještaja Muke. Upravo je u Jeruzalemu postojala težnja da se ponovno predstavi Kristov život na liturgijski način, povezujući to s opisanim mjestima i vremenima, te je kao takva nadahnula i zapadnu liturgiju Velikoga tjedna. U početku je dostajala služba Božje riječi, a tamo gdje su Crkve posjedovale relikvije Svetoga križa - što je prema predaji bio slučaj u Rimu od 4. st. - ubrzo se uvodi obred klanjanja križu.
Točniji podaci o liturgiji toga dana postoje tek od 7. st. Križu su se osim klerika klanjali i laici, a osim dva starozavjetna čitanja, čitala se i Muka po Ivanu. Svečana molitva vjernika zaključivala je tu liturgiju, sve dok u 7. st. nije došlo do uvođenja svete pričesti na taj dan. Tijekom srednjega vijeka (osobito od 10. st.), ono što je u početku bio jednostavan obred pričesti, razvilo se u »misu pretposvećenih darova« (missa praesanctificatorum) s umetkom nekih dijelova euharistijskoga slavlja, ali bez euharistijske molitve. Ta se liturgija slavila oko sata smrti Gospodnje, to znači poslije devetoga časa (oko 15 sati), no u kasnome srednjem vijeku ta se služba premjestila ujutro. U slavlju prije podne izgubljen je liturgijski smisao, te se 1955. ponovno vraća vrijeme slavlja na deveti čas. Danas o tome ne postoje detaljniji propisi, pa je - ako pastoralni razlozi to zahtijevaju - tu liturgiju moguće slaviti i kasnije.
Boja koja se koristi u liturgiji je crvena, boja mučeništva i pobjede (a ne crna kao nekada), čime se naglašava da ovaj dan nije dan tuge, već razmatranja smrti Kristove kao izvorišta našega spasenja. Jednostavnost ustroja ujedno je i snaga izražajnosti ovoga slavlja. Bez posebnih uvodnih obreda liturgija započinje gestom prostracije ili klečanja. Službenici dolaze do oltara koji je ogoljen i prostiru se pred njim. Svećenicima se preporučuje da učine gestu prostracije koja je puno izražajnija od klečanja, a ujedno je i rijetka u liturgiji na Zapadu.
U liturgiji Riječi prvo čitanje pruža ujedno i usmjerenost čitanja Kristove muke u liku Sluge Gospodnjega (»on grijehe mnogih ponese na sebi«). Drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima govori o uzvisivanju velikoga svećenika Krista koji je postao početkom spasenja. Zatim se čita ili pjeva evanđeosko izvješće o Muci iz Ivanova evanđelja. Način je jednak onome na Cvjetnicu: bez svijeća, tamjana, bez pozdrava puku i bez znaka križa.
Tipičan je element Velikoga petka litanijska molitva vjernika; tipična zbog svoje prepoznatljivosti, jer je to izvorno svjedočanstvo prvotnoga kršćanstva koje je ostalo do naših dana, dok je molitva vjernika koju danas nalazimo u euharistijskome slavlju bila zapostavljena i obnovio ju je tek Drugi vatikanski sabor. Najprije se najavi tema nakane, a zatim slijedi kratka stanka i na kraju zaključna molitva.
Drugi dio liturgije Velikoga petka obilježen je klanjanjem križu, koje u svojoj dinamici s jedne strane govori o drvetu kao nositelju smrtnoga ploda, a s druge o drvetu koje nosi plod života. Govori dakle o napetosti, prizivajući otajstvo proslave i Isusova božanstva. Prekriveni se križ nosi do oltara, u pratnji upaljenih svijeća. Križ se otkriva u tri stupnja, svaki put uz pjevane riječi: »Evo drvo križa...« te svaki put podižući intonaciju zapjeva. Nakon svakoga od tri zaziva vjernici kleknu i mole u šutnji. Otkriveni se križ stavlja na rub prezbiterija ili ga drže dva službenika, nakon čega započinje klanjanje.
Kod klanjanja križu vjernici, klerici i laici, prolaze ispred križa i časte ga poklecanjem ili ljubljenjem ili pak nekim drugim prikladnim znakom. Zajednica ili zbor za to vrijeme pjevaju stare i dirljive pjesme križu. Osobito su dojmljivi prijekori (»Improperies«) u kojima se čuje Božje pitanje: »Puče moj, što učinih tebi?« Bog svome narodu govori što je sve za njega učinio, a on mu je ipak uzvratio razapinjanjem. U tome se kontekstu nalazi i bizantski element »Trisagion« (Triput svet) koji se obično pjeva i grčkim riječima. Prijekori se prvi put javljaju u 9. st. Tu je i himan iz 6. st. »Usta moja« s antifonom »Križu sveti«. To je izvanredna kompozicija Venancija Fortunata iz Poitiersa. Veliča se drvo križa po kojemu dolazi spasenje i sve to s osjećajnim i poetskim nabojem. Himan unosi svjetlo u tamu kojom odiše obred klanjanja križu.
Treći dio liturgije je sveta pričest. Oltar se pokrije oltarnikom i donese se Presveto s mjesta na kojemu je pohranjeno. Slijedi obred pričesti, počinjući molitvom »Oče naš». Nakon kratke molitve u tišini, mole se dvije molitve: popričesna koja zahvaljuje za život, darovan smrću i uskrsnućem Kristovim, te molitva nad narodom koja je također vazmene naravi, spominjući našu nadu u uskrsnuće s Kristom. Crkva zatim uranja u tišinu iščekivanja Uskrsnuća.

Ivan Šaško

Veliki petak je u mnogome zasebni dan crkvene godine.
Prvi je dan vazmenog trodnevlja, Kristov smrtni dan i odvajkada dan posta i nemrsa.
To je jedini dan u godini kada "nigdje nema svete mise", ali je u crkvama posebno liturgijsko spomen-zborovanje poslije podne.
Tri su dijela tih obreda: služba riječi, klanjanje križu i pričest. Bogoslužje počinje u tišini: pred oltarom svećenik klekne ili se prostre ničice. Svi jedno vrijeme provedu u tihoj molitvi.

Služba riječi donosi nekoliko odabranih odlomaka Svetoga pisma. Evanđelje, koje se čita ili pjeva, je Muka po Ivanu. Poslije homilije (propovijedi) slijedi sveopća molitva vrlo stara oblika, iz 4. stoljeća. Slijedi klanjanje križu koje potječe iz Jeruzalema: poslužnici donose prekriveni križ koji se u tri stupnja razotkriva. Kod svakog stupnja pjeva se "Evo drvo Križa..." i odgovor zajednice "Dođite, poklonimo se!". Pred oltarom slijedi klanjanje križu, vjernici dolaze pojedinačno poljubiti križ. Za to vrijeme pjevaju se poznati "prijekori" i druge prikladne pjesme. Posljednji dio obreda je pričest. Budući da na Veliki petak do podne nema nikakvih obreda, u mnogim je crkvama tradicionalni i vrlo posjećeni pučki križni put.

- 21:34 - Komentari (13) - Isprintaj - #


View My Stats