NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ponedjeljak, 10.11.2008.

Prljavo kazalište

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Nedavno mi je Igor CC Kelčec poslao ovaj briljantni cover novog, 13. albuma "Prljavog kazališta", uz adekvatnu priču kakve prate svaki, pa i najmanji životni korak Jasenka Houre.

Za tu Jajinu osobinu i o njoj publika ne zna, iako je to najmarkantnija crta Hourina profila: Jajo je autentitični narator, jedan od onih dragocjenih ljudi s kojima ćete putovati u istom kupeu, da bi na dolasku jedva što imali za kazati i o putovanju i o destinacijama, dok će on pred vama put pretvoriti u putešestviju, ostavljajući vas istovremeno zapanjenim nad činjenicom da to sami niste primjetili, ali i osupnutima beskrajnom duhovitošću naracije.

Jaju znam još od Križanićeve. Devedesetih smo se često viđali nakon njegovih gaža krateći besanicu u kafiću zajedničkog prijatelja na Selskoj. Unatoč dugotrajnosti našeg poznanstva, jedne me je večeri prilično zatekao prepričavajući anegdote s turneja satima, maestralno, urnebesno, kao genuini jokester, ostavivši me uvjerenog u neisrcpnost te zbirke burleski koje čine život (članova) banda.

Iako je takva vrst komike uglavnom usmeni žanr, ovakav je narator onaj na kojeg misli Forster u Aspektima romana: slušajući Jajine pričice s turneja, hvatate se kako slušate onog prvog naratora, Putnika, koji prepričava što je vidio na svojim ovosvjetskim ili pak duhovnim, onosvjetskim putovanjima. The fundamental aspect of the novel is its story-telling aspect..., kaže Forster, i ako je suditi po tom kriteriju, kao i po zainteresiranosti slušatelja da čuje što je dalje bilo, Jajo bi nakon karijere glazbenika komontno mogao započeti karijeru romanopisca, uzmogne li obnoviti vlastitu intonaciju i kadencu i na papiru.

Kako je, nekim čudom, vrlo sličan tip i Igor Kelčec - recimo, ovih se godina naširoko prepričava Igorovo svjedočanstvo o Štulićevoj sarajevskoj zgodi u backstageu, za koje je Johnny praktički u dahu osmislio budući život Gorana Bregovića, pričajući o svemu što je Bregović kasnije, kao svoj vlastiti projekt, lukrativno realizirao, u širokom potezu od belog odela pa do ciganskog orkestra za leđima... - niti sam mogao ne pitati Igora što je Jajo kazao na rješenje omota, niti bi Igor pošiljku otpravio bez adekvatne priče: kao kod Kundere, jednostavno ima ljudi čije praktičke postupke uvijek prate neke pouzdane teorije, ili barem štorije...

Dakle, veli meni Igor: Otisnuo sam ja to onako u velikom formatu, Jajo se vratio iz Kanade, i sad čekamo svi da to Jajo vidi i veli idemo li s time ili ne. Uzmem ja fascikl, otvorim ga, izvadim sliku, i kako sam je dao Jaji, samo se široko nasmijao. Znao sam - OK je. Imamo naslovnu. I sad, kad su i dečki vidjeli da to Jajo amenuje, mogli su si dozvoliti i poneki kritički osvrt. Jedan nije bio zadovoljan strogošću izgleda, recimo, i taman je počeo jamrati, kad Jajo presiječe svaku spikicu: "Joj, kak si glup, kao da je to važno kak vi izgledate! Gledaj cjelinu, to je važno!"
Ha, ha, ha, poentirao je Igor, gledaj cjelinu, pa to je sjajno, kao da je važno kako tko izgleda, pa to je genijalno, to sad treba stalno ponavljati.



Iako tragedija iznosi istine života, one komičke zvuče životnije; za razliku od uzvišenog, što je zabran tragedije, komedija se bavi običnim i svakodnevnim, a njena univerzalnost, ili mudrost, dolazi upravo iz blizine banalnosti: alkemijski moment posvećenja banalnog otajstvo je umijeća pripovijedanja, da parafraziram Hribara. Zato je jednostavno načelno nemoguće bezostatno objasniti zašto treba gledati cjelinu, a kako to da je nevažno kako izgledaju Filko ili Bodalec, ako to tak Jajo veli. To treba slušati, svejedno da li in vivo, ili još bolje u prepričavanju Igora Kelčeca ili samog Jasenka Houre. Izgleda da naši životi tek u/po tim prepričavanjima poprimaju svoj puni smisao, svoju draž i značaj. Dapače, ljudi poput Houre ili Kelčeca dokazuju da Hitchcock nije imao pravo kazavši da je drama život iz kojega su izbačeni dosadni momenti: nema takvog detalja koji u njihovim pričicama ne bi bio zanimljiv, nema tog dosadnog momenta koji oni ne bi učinili uzbudljivim.

Kundera tvrdi da je ironija u temelju umjetnosti romana, jer je sam život ironijski dvoznačan. Ja mislim da je komika imanentna umijeću pripovijedanja, storytellingu: duhoviti će pripovjedač od svega napraviti priču, kao što svjedoči Kafka, i obratno, priča bez witza, oštroumne dosjetljivosti, bit će beživotno naklapanje.

Uostalom, slika privodi vjeri bolje od riječi, pa razmotrimo donju fotografiju s promocije novoga albuma: pogledajte portrete članova banda: Bodalec je ozbiljan, Vorih zainteresiran, Filko rutinski kontrolira, novi su dečki još uvijek izočni, a Jajo... za razliku od svih ljudi za ovim stolom i u ovoj prostoriji, Houri je već nekaj smiješno.

To je ta razlika. Fundamentalna. Zbog ovakvih izraza lica neku djecu izbacuju sa satova. Kad to učine vašem djetetu, znajte da ste uspjeli: ja osobno, podnio bih i da mi dijete u četvrtom razredu skače 2,34 m u dalj, i da ima 4 iz matematike, da nema sluha koliko Alka ili da ne zna nacrtati niti stolac, ali bih vječno bio ožalošćen da mi dijete završi osnovnu školu a da ga nikada nisu izbacili sa sata zbog zajebancije - e, to ne bih podnio. Jeb'o bi mu mater!

Uostalom, kad vidite Jaju, prestanite gledati ostatak banda: kao da je važno tko kako izgleda; važna je cjelina! Kužite?!

Image and video hosting by TinyPic

- 01:10 - Komentari (15) - Isprintaj - #


View My Stats