NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 07.11.2007.

Idemo dalje!

7. Wovon man nicht sprechen kann, darüber muß man schweigen.

Ludwig Wittgenstein

Image and video hosting by TinyPic

Iako Hrvate nikad ne valja potcjenjivati, izgleda da je izborna kampanja dosegla svoj vrhunac, ili dno, kako već tko na stvari gleda i s kojeg motrišta. U svakom slučaju, očito je da stvari ne mogu biti bolje, naprosto stoga jer ne mogu biti gore. Mada, velim, nas ne treba potcjenjivati: kako je nakoć govorio Branko Ćopić, godinu-dvije prije no što će se suicidalnim skokom vinuti s nadvožnjaka na auto-put bratstva i jedinstva:"Znam ja nas, jeb'o ti nas!"
Evo zašto…
Amerikanci su odavno formalizirali kampanju: politički se sadržaj sasvim izgubio, ustuknuvši pred prezentacijskom/medijskom formom kao osnovnim i jedinim sadržajem političkih kampanja. Medij je poruka, ma što to značilo, nadasve otkako je JFK pobijedio Nixona za nijansu televizičnosti.
Europa je u svemu sljedila Amerikance, a Hrvatska, tradicionalno snobish povodljiva, u tekućoj kampanji ima i poseban razlog biti europskijom od EU: u Hrvatskoj je naime sve do toga da se u njoj ništa ne promijeni, pa sve ako se vlast i mora mijenjati pod prisilom zamorne demokratske procedure. Drugim riječima, ovdje se u kampanji izbjegava govoriti o bilo čemu što bi moglo raspiriti političke strasti, jer nitko ne želi riskirati bilo kakvo iznenađenje – ta, zar nije sve do toga da se ništa ne desi!? Taman smo ustanovili kakav-takav novi hrvatski kapitalizam, i sada je samo presudno u sljedećem mandatu stvari konzervirati: to je osnovni drive cjelokupne hrvatske politike.
Ta, konzervativna svrha budućeg mandata, očito više konvenira karakteru light-HDZ-a, ali, sasvim bi solidno stvar odradio i light-SDP: Račanov je mandat pokazao kako se to radi, to naime da se ništa ne učini (u Kini Lao-tzea ovaj se princip nazivao wu-wei): niti je Hrvatska restituirala načelo zakonitosti, niti je sankcionirala privatizacijski kriminal, niti je vratila novac isisan iz privrede tijekom mrakobjesja, niti je etablirana vladavina prava, niti je ovo pravna država…niti, in ultima linea, u Hrvatskoj građani imaju jednake šanse: ovdje, ponavljam, imamo tek ustanovljenu novu hrvatsku oligarhiju, i nikako ne bi valjalo da sad netko/nešto promijeni! Nedajbože recimo da se u ludilu tkogod dosjeti poreznih kartica, čitaj: deklariranja obima ili porijekla imovine. Dakle, znamo mi nas, jeb'o ti nas…
Evo zašto…
Kad već kampanja nema nikakav sadržaj, jer se, Q.E.D., ni o čemu ne može govoriti, da se ne bi šutjelo govori se o samoj formi – o kampanji samoj! Govori se znači osebujnim hrvatskim žargonom - praznogovorom.
Hrvati su i inače fundamentalisti postmoderne: ovdje se ljudi rađaju kao postmoderni, u smislu da od kolijevke pa do groba nitko ne jebe činjenice ni pol posto – sve je samo interpretacija, sasvim proizvoljno tumačenje tih 'činjenica', počevši od fakata vlastite biografije, kojih životopisa u Hrvatskoj svaka javna osoba - a ne samo žena! - ima najmanje dvije: jednu građansku, drugu nacionalističku, crvenu i crnu, kak se već koje sezone nosi. (Otuda i ovo degutantno iščekivanja ishoda izbora: u Hrvatskoj je ovoga časa nemoguće ili je besmisleno sklopiti bilo kakav posao, jer svi čekaju da vide tko će biti poslodavac, comprador).
Dobro, pretjerujem, Hrvati se ne rađaju kao nikaj posebno, isti smo mi trotli ili, ako smo već posebni, onda smo još i veći norci no drugi, ali, ovak, cum grano salis, za ljubav razgovoru recimo da mi s Hegelom još iz zipke vičemo: Tim gore po činjenice!
Stoga smo ogrezli u suru autoreferencijalnost: mi ni o čemu ne znamo bolje spikati nego o spikici samoj; kad vidite da se ljudi svađaju oko pravila svađe, znajte da se to svađaju Hrvati.
Ne čudi zato da je kampanja zabasala u polemiku o kampanji kao takvoj: Sanader i Milanović razgovaraju se o sloganima! Budući da ne mogu niti smiju govoriti o bilo kojem drugom sadržaju – ne samo zato jer o tome treba šutjeti da ih Pavić ne nabije na naslovnu stranicu, nego i zato jer sadržaje propisuju vanhrvatske, međunarodne instance i visoke adrese: MMF, Svjetska banka, Haag, Bruxelles itd., tj. stoga jer smo nesuvereni do mjere ZERP-a ili Jurja Jezerinca – dečki formaliziraju: zajapureno i žučno spikaju o propagandnoj formi svojih političkih poruka (nema tu govora o programima, tu su programi zapravo svedeni do razine promičbenog slogana).
Da zaključimo gotovo na samom kraju izlaganja: Ovogodišnja je izborna kampanja do oglednosti školskog primjera iscizelirala i minuciozno rafinirala izbjegavanje polemike o bilo kojem političkom sadržaju/konfliktu ovoga društva! Ne samo da se ni o čemu ne debatira jer se istinski antagonizmi ovog društva ili zataškavaju (antagonizam novouspostavljene partitokratske oligarhije i velike većine isključenih iz bilo kakve procedure odlučivanja) ili falsificiraju (sukob se kapitala i rada anakrono reinterpretira kao u prošlost projecirani sukob crvenih i crnih, partizana i ustaša), nego se sugovornici tih nedogođenih debata u sučeljavanjima čak ni ne pojavljuju: Sanader na razgovor Milanoviću šalje njegovog polušurjaka, stanovitog Jandrokovića, koji još od Milanovićeve inauguracije ima neugodan polufamilijaran zadatak nastupati umjesto Ratka Mačeka, koji ne želi nastupiti umjesto Ive Sanadera (iako bi mu to opis radnog mjesta nalagao, Mačeku jasno, a o Sanaderu da i ne govorimo).
Kao kuriozitet, cijeli ovaj spor oko slogana 'Idemo dalje!' ima i svoju šaljivu stranu: slogan bi na svakako bio primjereniji plakatu SDP-a, onom autostoperskom, što dodatno demonstrira niveliranost ne samo rejtinga ili politika velikih blokova hrvatske politike, nego i njihovih prezentacijskih formi – u Hrvatskoj zaista više ne znaš who is who, jer su više-manje svi postali Milan Bandić: hadezeovac u SDP-u, što je često puno teže biti nego Amerikanac u Parizu ili Srbin u Hrvatskoj.
Ili, kako bi to rekao Ivo Sanader kad bi igdje nastupio: Važno je da se ništa ne priča, pa makar i dobro!

- 07:01 - Komentari (14) - Isprintaj - #


View My Stats