NEMANJA: SMIRENOUMLJE

utorak, 14.10.2008.

Miljenko Jergović u epizodi:

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Balkanski PEN nije sadnja tikava sa Srbima

Ugledna prozaistkinja, bivša veleposlanica svoje zemlje u Norveškoj i predsjednica srpskog PEN centra Vida Ognjenović nedavno je objavila pokretanje inicijative za osnivanje regionalnoga balkanskog PEN-a. Iako nije bio prozvan, štoviše iako se hrvatska književna ekspedicija već desetljeće i pol hrusti kako nije na Balkanu, nego je otok srednje Europe i Mediterana, na poluotoku koji zemljopisno, povijesno i kulturno seže do iza Karavanki, možda i do granice Austrije s Bavarskom, predsjednik hrvatskoga PEN centra Zvonko Maković kazao je kako srpska inicijativa nema smisla, nego da bi “kolege željeli biti nešto što su nekoć u političkom smislu dijelom bili, a to je da su imali veće regionalno značenje nego što ga danas imaju”.
Tumačeći Ognjenovićkinu inicijativu isključivo kao politički akt, Maković je nakon dugih vremena otkako ovdašnje pisce nitko ništa ne pita došao u prigodu da brani nacionalnu stvar od fantoma Jugoslavije, jugoslavenstva te sađenja tikava sa Srbima i pečenja pite tikvenjače s Bosancima. Šteta jedino što nitko neće primijetiti ovaj patriotski čin.

No, hajmo pokušati da o regionalnom klubu koji bi se bavio zaštitom pisaca, književnosti i kulturnoga identiteta razgovaramo kao da nismo ni Hrvati ni Srbi. Ibero-američki PEN već postoji, jer postoji prostor istih ili vrlo sličnih jezika i srodnih povijesnih iskustava. Govori li se i na Balkanu istim ili vrlo sličnim jezicima? Jesu li nam okupatori bili zajednički i jesmo li stoljećima živjeli unutar istih državnih granica? Jesu li takve povijesne okolnosti stvarale i nekakvu srodnost kultura i je li iz te srodnosti nastajalo nešto što bi bilo civilizacijski relevantno i što je nadživjelo svaku okupaciju? Je li Balkan, većim svojim dijelom, bio pod komunističkim društvenim uređenjem? Jesu li balkanske države, s izuzetkom Grčke, Turske i Austrije (koja možda jest, a možda i nije balkanska država), danas u procesu tranzicije u parlamentarnu demokraciju i kapitalizam? Je li taj proces u svim zemljama među ostalim rezultirao urušavanjem sustava vrijednosti, buđenjem fašizma, tabloidizacijom društva i banalizacijom onoga što se smatralo slobodom u vrijeme kad slobode nije bilo?

Odgovor na svako pitanje je, naravno, pozitivan, ali nas svejedno uhvati nelagoda od ideje da bismo o svome kulturnom identitetu mogli razgovarati sa Srbima, Albancima i Bugarima, a ne, recimo, s Nijemcima, Dancima i Španjolcima. No, na žalost, čak i kada bude članica Europske Unije, Hrvatska će s Bruxellesom razgovarati o izlovu srdela, uzgoju tulipana i pravno-kaznenom postupanju prema mentalno uskraćenim osobama, ali sugovornike o pitanjima jezika, kulture i književnosti imat će u Beogradu. Naravno, lako je odlučiti da se ne razgovara o onome što ruži lijepo lice domoljublja, ali u tom slučaju ne samo da hrvatskim piscima ne treba regionalni centar PEN-a, nego im nije potreban ni ovaj hrvatski.
Danas kada više nema pisaca po domaćim zatvorima, a okončana je i borba za nacionalnu samobitnost i državnu samostalnost, kada nema cenzure u književnosti, centar PEN-a bi se trebao baviti nečim drugim, što katkad, tvrdom i praznom uhu, i ne mora zvučati jako domoljubno.

U većini hrvatskih dnevnih novina ukinuti su kulturni prilozi, a u nekima su se gotovo sasvim istopile i dnevne rubrike kulture. O knjigama se više ne piše, a književnošću se, putem interneta, uglavnom bavi tek poneki pacijent psihijatrijskih sanatorija i umobolnica u Vrapču ili na otoku Ugljanu. Njegovi nalazi i uvidi razvesele rijetke zainteresirane, pogotovu ako nisu upoznati s dijagnozom. Hrvatsko tržište knjiga pet puta je manje nego u vrijeme Jugoslavije. Nekada se tiskalo za dvadeset milijuna potencijalnih čitatelja, a danas za njih četiri i pol. Državna potpora piscima uglavnom je simbolična, i služi za zabavu i uveseljavanje dnevnih tabloida i emisija u kojima se za pola sata kakvoga televizijskog kokošinjca raspravi cjelokupna hrvatska tisućljetna uljudba. O društvenoj važnosti književnosti, o važnosti živoga teksta za očuvanje jezika kojim još uvijek govorimo, te o knjigama, koje su tvorbene svakome narodu, pa i ovome ovdje, ne govori se nikad. Tako je to u Hrvatskoj, a slično je i dolje, na Balkanu.

Ne znam na što je sve mislila Vida Ognjenović spominjući osnivanje regionalnog, balkanskog PEN-a, ali sigurno nije pomišljala na obnovu Jugoslavije, niti na vraćanje važnosti Beogradu, kako to Maković sugerira. Uostalom, zar stvarno mislimo da je Beograd izgubio na važnosti jer smo mi tako odlučili, a da bi se to promijenilo samo ako bismo mi htjeli suprotno? Ognjenovićkina ideja dobra je za onoga tko o njoj razmišlja kao o kulturnoj inicijativi, a loša je za onoga tko u njoj vidi političku urotu. Tako je i iz hrvatske i iz srpske perspektive.

Image and video hosting by TinyPic

Piše mi prijatelj o Jergoviću: "Tu je on Bosanac, ali kao dopisnik sarajevskog mentaliteta i kompleksa. Za Sarajevo je on Mefisto, uspješnik i dompter Zagreba: javio je da Katunarić ima rosno dupe, da se Visković znoji, da je Pogačnik prevrtljiva, da je Ferić kukavica i hulja, Zima majmun, Zora Dirnbach stara židovska baba kao i da su Esterhazy i Huellebecq idioti kojima se dive samo Zagrepčani... a ti niži dalje, ako ti se da. Pišem ti to jer mislim da upravo zbog takvih stvari Jergović jednostavno nije tema: traumatičan je ali irelevanatan, kao Fuad Muhić onomad; kad je on napadao nisu ljudi znali da li će otići u zatvor ili da se smiju."

Točno, Jergović nije tema, i zaista mi se ne da dalje nizati, ali niže Fuad sam: u ovoj epizodi Jergović je napao Zvonka Makovića, Internet i "Pola ure kulture", i kako je briljantno rečeno ljudi ne znaju da li će u zatvor ili da se smiju.

Zaista je već mučaljivo gledati ovu neadaptiranu budalu kako se u Zagrebu muči i vene. Sve mu ovdje smeta, sa svima je već odavno u svađi, sasvim je izgubio obrise realnosti i već mu se i Zvonko Maković pričinja kao zakašnjeli i suvišni patriot koji "brani nacionalnu stvar od fantoma Jugoslavije, jugoslavenstva te sađenja tikava sa Srbima i pečenja pite tikvenjače s Bosancima."

Sve mu ovdje smeta: "U većini hrvatskih dnevnih novina ukinuti su kulturni prilozi, a u nekima su se gotovo sasvim istopile i dnevne rubrike kulture. O knjigama se više ne piše, a književnošću se, putem interneta, uglavnom bavi tek poneki pacijent psihijatrijskih sanatorija i umobolnica u Vrapču ili na otoku Ugljanu. Njegovi nalazi i uvidi razvesele rijetke zainteresirane, pogotovu ako nisu upoznati s dijagnozom. Hrvatsko tržište knjiga pet puta je manje nego u vrijeme Jugoslavije. Nekada se tiskalo za dvadeset milijuna potencijalnih čitatelja, a danas za njih četiri i pol. Državna potpora piscima uglavnom je simbolična, i služi za zabavu i uveseljavanje dnevnih tabloida i emisija u kojima se za pola sata kakvoga televizijskog kokošinjca raspravi cjelokupna hrvatska tisućljetna uljudba. O društvenoj važnosti književnosti, o važnosti živoga teksta za očuvanje jezika kojim još uvijek govorimo, te o knjigama, koje su tvorbene svakome narodu, pa i ovome ovdje, ne govori se nikad. Tako je to u Hrvatskoj, a slično je i dolje, na Balkanu."
Dakle, tako je u Hrvatskoj, a slično je, mada ne tako, i na Balkanu, ironično Miljenko dovršava simboličnu geografiju Balkana. Prešavši dvadesetih Balkan, Egipat i Svetu Zemlju u potrazi za “dušom Istoka,” Mordechai Marcus Ehrenpreis sluti Balkan već u Češkoj: “Orijent se da videti već na Masarikovoj železničkoj stanici u Pragu”; Meternich pak tvrdi da Balkan započinje ulicom Rennweg, koja vodi na istok i jug od Beča; Jergović o tome šuti, jer u Hrvatskog gore nego dolje, na Balkanu: pravi Balkan, to je Zagreb, primišlja.

Sa svima je već odavno u svađi:...javio je da Katunarić ima rosno dupe, da se Visković znoji, da je Pogačnik prevrtljiva, da je Ferić kukavica i hulja, Zima majmun, Zora Dirnbach stara židovska baba kao i da su Esterhazy i Huellebecq idioti kojima se dive samo Zagrepčani... a vi nižite dalje, ako vam se da.

Sasvim je izgubio obrise realnosti:"...proces tranzicije u parlamentarnu demokraciju i kapitalizam svim zemljama među ostalim rezultirao urušavanjem sustava vrijednosti, buđenjem fašizma, tabloidizacijom društva i banalizacijom onoga što se smatralo slobodom u vrijeme kad slobode nije bilo." Očito, Fuad Muhić u Jergoviću ruje i kopa dublje nego Alija Sirotanović, udarnički: danas se banalizira ono što se smatralo slobodom kad slobode nije bilo, što znači da sloboda nije za svakoga, kao što demonstrira zabrana komentiranja pod Jergovićevim tekstovima na portalu Jutarnjega lista - javnost valja cenzurirati za njeno dobro; fašisti urušavaju socijalistički sustav vrijednosti, a društvo se tabloidizira, što Jergoviću ne smeta u tabloidu u kojem zarađuje upravo onako kako je navikao u Hrvatskoj zarađivati od dana svoga debuta, kad se ovdašnjoj javnosti predstavio jedinom svojoj bosanskom popudbinom, ukradenim fekalističkim home-videom Gorana Bregovića Brege, šansonjera iz šeher-Sarajeva. Taj i takav Miljenko Jergović hic et nunc piše o tabloidizaciji, banalizaciji i urušavanju vrijednosnog sustava? Jergović naočigled gubi obrise realnosti, imajući velikih teškoća u autorefleksiji: on zaista iz temelja ima pogrešnu sliku o sebi samom kao i o tome kako ga drugi vide, što je malum omen duševnog rastrojstva - odatle ovo dvostruko prisilno spominjanje psihijatrijskih sanatorija i umobolnica u Vrapču i na Ugljanu, i naoko ničim motiviran motiv pravno-kaznenog postupanja prema mentalno uskraćenim osobama, usred rečenice pune srdelica i tulipana. Jasno, riječ je o projeciranju.

Pogled na Jergovića tužan je prizor: bivši čovjek.

Jergović pak gleda u pravcu Beograda, što je naročito neugodna činjenica koja je ujedno indeks njegove ludosti: Jergović sada već sasvim neskriveno oponaša Andrićev životni put u njegovoj zemljopisnoj, ali i duhovnoj putanji. Andrić je prezir prema Zagrebu iskazao opaskom o alkoholiziranom Zagrebu iz kojeg mora pobjeći da bi preživio, Jergović svoj prezir - tekst u "Politici" o hrvatskom kelnerskom mentalitetu - iskazuje kao kupovinu kartu za Beograd, u kojem Vida Ognjenović, kažu mi, nije lišena ambicije da postane gospođa ministarka. Moji beogradski drugovi pričaju da nesuđena gospođa ministarka inicirajući osnivanje balkanskoga PEN-a samo obnavlja kandidaturu za resor kulture. Kad samo pomislim na ministarstvo kulture, nadođe mi Hribarova rečenica kao legenda, kao slogan: U hašekovskim kancelarijama nušićevski činovnici financirali su kreativne pokušaje šarlatana iz Iljifa i Petrova. Da bismo bolje objasnili nušićevske karaktere u hašekovskim kancelarijama, uštedimo budućoj gospođi ministarki Vidi Ognjenović i njenom protégéu Miljenku Uhljebnikovu Jegovides-Andriću dragocjeno vrijeme koje bi potratili u neuspjelim kreativnim pokušajima da budu barem likovi iz Iljfa i Petova: protumačimo ih njima samima tekstom u kojem se ta genijalna rečenica smjestila: budući da je dolje, na Balkanu, slično kao u Hrvatskoj, pustimo Hrvoja Hribara da ispriča kako s kulturom stoje stvari ovdje, gore, gdje je puno gore, tisućljetnoj kulturi unatoč, ili upravo zbog nje:

Image and video hosting by TinyPic
Okvir za sliku: habsburški projekt

Institucionalna matrica današnje hrvatske kulture ostatak je habsburškog projekta prosvjetiteljske države (vidi: Burgtheater, Staatsoper, Musikverein, Staatsmuseum, Staatsgalerie, Akademie, Nationalarchive). Glad ovih krupnih komunalnih uređaja namiruje proračun preko administrativnog stroja središnjeg Nadureda. Financijsko/upravnim sredstvima Nadured stanovništvu dozira, nadzire i određuje duhovne potrebe. Ime nadureda je Ministarstvo kulture (svojedobno bogoštovlja i prosvjete). Načelo njegova djelovanja: simbioza političkog i pisarskog staleža.

Mumifikacija

Osim široko raspoređene infrastrukture ovaj model namro nam je nespretno stanje u kojem umjetnik i intelektualac žive kao državni činovnici, te shodno društvenoj ulozi čekaju svoj kruh na kraju dugog reda službenika državne uprave. U takvom rasporedu vlada dvosmislica funkcija: u smislu idealnih načela, spomenute institucije služe kulturnom projektu. U naturalističkoj logici kruhoborstva, međutim, kulturni projekti uglavnom služe instituciji, kao formacijski izgovor njezina namirivanja preko zamršenog i namjerno mističnog mehanizma države. Ta kafkijanska crta povjesničarima kulture sigurno je manje važna od svojedobnih zasluga ove koncepcije. Da tadašnje vlasti (u drugoj polovici prošlog stoljeća) nisu bile spremne istovremeno uvesti jedinstveni model na područje s posve nerazvijenim kulturnim tržištem, a mimo svake gospodarske računice, moderno razdoblje hrvatske kulture izgledalo bi neraspoznatljivo lošije no što ga danas pamtimo. Nažalost, malo nam vrijedi uspomena na povijesne zasluge ovog projekta. Naš sadašnji problem je njegova mumifikacija i degradacija.
U komunističkom međurazdoblju dogodila se živopisna peripetija kulturnog poretka. Prvobitna komunistička država preuzima kulturni etatizam kao prirodni instrument revolucije da bi ga u kasnijoj fazi razgradila u ime polovične decentralizacije koja mišlju luta između zapadnoeuropske prakse javnih fondacija i socijalističkih ograničenja, uvjetovanih jednopartijskom diktaturom i lokalnom kulturnom zaostalošću. Polutanski i dvoglavi sustav sizovske kulture, taj nemogući istočno-zapadni konstrukt dočekao je u liku nove hrvatske vlasti povijesnog egzekutora, koji mu je bez ikakve pristranosti odrubio obje glave. Podjednako frustrirana zrcalnom slikom marksističke ostavštine, koliko uplašena nepoznanicama civilnog društva, nova hrvatska vlast odlučuje se za povratak u zavičaj etatizma.
Habsburzi se, međutim, nisu vratili. Opća atmosfera bila je bliža duhu komesarskog socijalizma iz pedesetih, no bez tadašnjeg entuzijazma ili bar fatalizma kojim su umjetnici i javnost trpjeli takva pravila. Naročito nedostaje definicija vrijednosti u ime kojih obnovljeni komesarijat djeluje. Jedino postignuće koji je donedavna vlada nadogradila na realni socijalizam jest novitet zvan korupcija, kleptokratska rutina koja je potrla uzaludnu nadu kako bi ovakvo stanje moglo postići neke rezultate služeći se nisko proceduralnom gestom prosvijećenog apsolutizma. Habsburški projekt podizao je ustanove (pogledajte njihovu razmetljivu arhitekturu !) s ambicijom kulturnih hramova. Socijalizam je ista zdanja preformulirao u kulturne kombinate i umjetničke kolhoze.
U rukama donedavne nacionalističke vlasti ove adrese degradirane su u kulturne ostave i umjetničke pisarnice: Hrvatski muzeji sve više nalikuju na staretinarnice, dok je većina ostalih kulturnih ustanova postala muzejima. Muzejima zastarjelih kulturnih vrijednosti i davno napuštenih organizacijskih zamisli. Razlog je, među ostalim, u tome da se organizacija kulturne proizvodnje u postindustrijskoj Europi i naš lokalni državno-upravni način raspolaganja sredstvima i vrijednostima apsolutno razilaze.

Ono što odgovara vremenu, ne odgovara državi.
Ono što odgovara državi, ne odgovara vremenu.
Ono što odgovara publici, ne odgovara politici.
Ono što odgovara politici, ne odgovara publici.
Nerazgovijetno društvo dobilo je kulturu po svojoj slici: kulturu nesporazuma.

Made in USA

Dotok masovnih proizvoda američkih kulturnih industrija neprekidno razvodnjuje ovaj paradoks, dodajući nova pitanja, zamućujući temeljni problem u očima široke javnosti. Publika svoje potrebe nadoknađuje lako dostupnim proizvodima svjetske industrije zabave. Europski proizvodi slabo sudjeluju u lokalnoj ponudi. Europa je proklamirani politički cilj, no ujedno velika kulturna nepoznanica domaćoj javnosti. Čitava situacija spontano klizi k neokolonijalnom, latinoameričkom ili filipinskom režimu kulturnih navika, a naša kulturna i društvena situacija se udaljuje od europskog ambijenta, nošena postojanom silom globalnog tržišta i lokalnim nagonom za prepuštanjem. Loš procjeniteljski standard kulturne administracije nije veći problem od pada procjeniteljskog standarda kulturne publike. Javni pritisak na kulturne vlasti i zahtjevi za reformama razmjerno su nejaki i nestalni, upravo iz spomenutog razloga. Zbunjena proturječjima između moderne tradicije i populističkog neokonzervativizma kulturnih industrija publika uglavnom nema jasnu sliku onoga što bi od kulturnog proizvoda uopće imala očekivati. Kako li tek kriptično i nerazgovijetno većini običnih ljudi zvuče naše organizacijske rasprave o ustrojstvu institucija i sustava! Uzaludne reformske inicijative prepuštene su slabašnoj intelektualnoj klasi i labavim cehovima, te u novinstvu ostavljaju dojam lokalno-stručnih nadmetanja i rivaliteta, onakvih kakvih među taštim umjetnicima i ćudljivim intelektualcima ima svugdje, oduvijek i ma zbog čega. Rijetko se uviđa kako se ovdje raspravlja o strateškim pitanjima društva te o posljedicama koje su podjednako ekonomske i političke koliko ekskluzivno kulturne.
Poimanje situacije (ako mi je dozvoljeno iznositi općenite procjene temeljem odjeka javnih tribinama i novinskih istupa) trpi od čudne verzije mitteleuropski podvojenog morala. U neobaveznim javnim istupima većina će se pozvati na stavove liberalnog puberteta: pomodno je zagovarati tržište kao panaceju za sve boljetice naslijeđenih režima, a prema javnim subvencijama i sustavu uopće uzgaja se debatna netrpeljivost, kao prema znaku slabosti domaćeg intelektualnog i kreativnog materijala. S druge strane, u individualnom djelovanju većina sudionika javnog života slijedi davne glasove svojih majki i očeva te poduzima sve kako bi rizike svog posla poništila solidnim i posve netržišnim uhljebljenjem habsburškog tipa. Bizaran rezultat ove tradicije jest da danas većina djelatnika u kulturi ima zvanje koje se razlikuje od njihova zaposlenja. Razmjenjujući malo svog mjesečnog rada za malenu državnu plaću, većina kulturnih djelatnika ciljeve svog javnog i materijalnog probitka vidi na području koje se nalazi negdje mimo njihova građanskog zaposlenja. Lokalna formula ovakve razrokosti između posla i kreativne misije glasi: posao obavljati neuredno, a kreativnu misiju nedosljedno. Ideja habsburške kulturne politike, metodične i statične, koja je težila osigurati uvjete za kulturni projekt stvaranjem profesionalnog staleža, odnosno socijalistički govoreći: otvaranjem radnih mjesta u kulturi, pervertirala je u stanje opće profesionalne dekoncentracije energije, ljudskih resursa i javnog novca. Umjetnici se tako bave menadžmentom, redatelji profesurama, pisci novinarstvom, glumci politikom, itd. Ova rasuta slika nije posljedica općeg elana i društvene živosti, već, naprotiv, tradicionalne melankolije, sesilnog karaktera hrvatskog malograđanstva i straha od gladi što ga većina Hrvata nasljeđuje od svojih seoskih predaka.

Sažetak tmurnog razdoblja

U nastojanju da stvori nacionalno ideologiziranog podanika prošla vlast je proizvodila kulturno anacionalne i nacionalno nekulturne građane. Proklamirani projekt izgradnje države temeljito je razgradio kulturni identitet ove zemlje. Ljudi koji su vodili ovaj poduhvat morali bi ozbiljno razmisliti kako im je ovaj nestvarni i, s njihovih vlastitih ideoloških stanovišta, gorko proturječni obrat uopće pošao za rukom. U ovoj zemlji kulturom se nešto proglašuje po resorskoj pripadnosti, a ne po djelatnosti. S obzirom na poziciju, a ne s obzirom na vrijednost. Sklonost javnog novca određenom projektu određuje način njegove uklopljenosti u administrativni poredak, a ne njegovo potencijalno mjesto na kulturnom tržištu.
Energijski gledano kultura (kao društveno područje) dijeli sudbinu institucija koje su kratko spojene na državni ili lokalni proračun, te - s gotovo nikakvim udjelom tržišta ili međunarodnih subvencija - čekaju hoće li s nadležnim proračunom pregorjeti ili će do naredne prigode preživjeti. Osim novčane zavisnosti većina kulturnih djelatnosti ovisi o ukusu državnih činovnika, što je donedavno proizvodilo karikaturalne situacije. U hašekovskim kancelarijama nušićevski činovnici financirali su kreativne pokušaje šarlatana iz Iljifa i Petrova. Ovaj kumulativni dramaturški princip godinama je ravnao većinom radnje u hrvatskoj kulturnopolitičkoj farsi. Od javnosti otuđen, nisko artikuliran, nezgrapan i nerentabilan, sustav u kojem se na svaki dolar za kulturni projekt izdvaja (barem) dvadeset dolara za održavanje njegove institucionalne infrastukture sa svakim danom gubi poštene šanse da ga se restrukturira po mjeri demokratskog i civilnog poretka, a bez dramatičnih potresa pod nogama nesretnika koji u njemu sudjeluju, bilo kao ostaci svojedobnog socijalističkog kulturnog aparata, bilo kao njegovi neželjeni potomci.

Image and video hosting by TinyPic

Odlazi li dakle Miljenko Ivo Jergović u Beograd? Koga briga. Bog mu pomogao. Beogradu.

Jergović se doduše čak i za njega neobično vlada: kortešira za gospođu ministarku, promovira Vidu Ognjenović i njenu potpuno besmislenu inicijativu za osnivanje regionalnoga balkanskog PEN-a kao da to može ne biti politički akt, nego smara da je riječ tek o dobrodošloj kulturnoj inicijativi koja će hrvatskim piscima konačno omogućiti da nađu sugovornike o pitanjima jezika, kulture i književnosti u Beogradu, jer im je to vazda sudbina, kako kismet gata Jergović, kao iz viška fildžana na Ilidži. Jasno da je riječ o političkom činu, ali puno manjeg dometa od onog koji priželjkuje Jergović: ne radi se o regionalnom klubu koji bi se bavio zaštitom pisaca, književnosti i kulturnoga identiteta, nego je naprosto riječ o privatnoj kampanji gospođe Vide Ognjenović, koja se pokondirila, hrvatski zdošla, jer ona bi da bude ministarka. On bi pak da bude pri kopanji: Jergović naprosto mora biti državni pisac, jer inače nije pisac, inače nije, ne postoji.

Sve ostalo, intimna je Jergovićeva traljava i do zla boga dosadna jugoslavenska kazuistika: Ibero-američki PEN već postoji, jer postoji prostor istih ili vrlo sličnih jezika i srodnih povijesnih iskustava. Govori li se i na Balkanu istim ili vrlo sličnim jezicima? Jesu li nam okupatori bili zajednički i jesmo li stoljećima živjeli unutar istih državnih granica? Jesu li takve povijesne okolnosti stvarale i nekakvu srodnost kultura i je li iz te srodnosti nastajalo nešto što bi bilo civilizacijski relevantno i što je nadživjelo svaku okupaciju? Je li Balkan, većim svojim dijelom, bio pod komunističkim društvenim uređenjem? Jesu li balkanske države, s izuzetkom Grčke, Turske i Austrije (koja možda jest, a možda i nije balkanska država), danas u procesu tranzicije u parlamentarnu demokraciju i kapitalizam? Je li taj proces u svim zemljama među ostalim rezultirao urušavanjem sustava vrijednosti, buđenjem fašizma, tabloidizacijom društva i banalizacijom onoga što se smatralo slobodom u vrijeme kad slobode nije bilo?

Pogledajmo te argumente izbliza, pročitajmo ih close readingom:

1. Ibero-američki PEN postoji, jer postoji prostor istih ili sličnih jezika i srodnih povijesnih iskustava, iz čega Jergović zaključuje da je osnutak Balkanskoga PEN-a sasvim logičan. Na žalost, nije: već Zbignew Herbert upozorava da iz činjenice što su nam zajedničke psovke i ljubavna zaklinjanja ne valja izvlačiti presmione zaključke. Sva su povijesna iskustva srodna: uostalom, Hrvatska i Mađarska imaju nešto dužu povijest zajedničkih i srodnih iskustava, pa nitko ne pomišlja ni na hrvatsko-ugarsku vaterpolo ligu, što bi itekako imalo svoje opravdanje, a kamoli na personalnu uniju ili PEN. Pojam srodnih iskustava u povijesti se tih iskustava profilirao kao vrlo delikatan pojam: i Srbi i Hrvati imaju srodno iskustvo života u zajedničkoj državi, no ta se iskustva stubokom razlikuju, pače do te mjere da ih nitko više nema naročitu potrebu razmijenjivati. Budući da ta fina nijansa Miljenku Jergoviću nije shvatljiva, izrazit ću se predodžbom da me ceo svet razume: Miljenko Jergović duboko je gurnuo nos u dupe gospođe Vide Ognjenović: i on i ona tako imaju nos u dupetu, i srodno je to iskustvo, ali fundamentalno različito.

2. Na Balkanu se govori istim ili sličnim jezicima - pa što? Iz činjenice da Aralica može čitati Pavića a Basara Ferića, nipošto ne slijedi da bi bilo kakve regionalne strukovne organizacije ili kancelarije rješavale bilo koji problem Zorana Ćirića ili Jurice Pavičića djelotvornije no njihove domicilne PEN organizacije. Non sequitur.

3. Jesu li nam okupatori bili zajednički i jesmo li stoljećima živjeli unutar istih državnih granica?, pita se Jergović. Jergović je zaista lud. Niti smo stoljećima živjeli unutar istih državnih granica, jer se ovdje nitko nije rodio i umro u istoj državi, a niti su nam okupatori bili zajednički. Ali, na stranu i Turci i Nemci i fašisti i Krajine, osnovno je pitanje: Dobro, je li Miljenko Jergović normalan kad izgovara ovakvu rečenicu? Pa to je rečenica koju je mogao izgovoriti Branko Ćopić 1963. na III kotarskom savjetovanju pisaca u Jajcu, da Ćopić nije bio normalan čovjek, i da to savjetovanje nije otkazano zbog slabog interesa i Jajca za pisce i pisaca za Jajce. Jergović bi silom htio da mu barem nekako vrijedi argument koji ima sljedeću strukturu: Jesmo li živjeli u zajedničkoj zemlji Jugoslaviji? Jesmo. E, pa zašto ne bismo opet živjeli u zajedničkoj zemlji Regiji. Kad ga se opomene, onda nariče o patriotizmu Zvonka Makovića kao da je taj patriotizam ikada bio upitan, i kao da se on nije dokazivao na stranicama "Feral Tribunea" još u vrijeme dok je Jergović kurentno hrvatovao po Hloverkinom "Danasu". Jebiga, Jergoviću, šuti, kenjaj, ili kako vele u Sarajevu da si kazao pričajući o tim danima i odgovarajući na pitanje što si tada u Hrvatskoj radio: Jeo sam govna!

4. Jesu li takve povijesne okolnosti stvarale i nekakvu srodnost kultura i je li iz te srodnosti nastajalo nešto što bi bilo civilizacijski relevantno i što je nadživjelo svaku okupaciju? Koju okupaciju, Jergoviću, pa kaj ti je? O čemu priča Miljenko Jergović? Kakva srodnost kultura? Tko u Zagrebu ima bilo što s Gučom? Tko u Beogradu ima veze s klapom Trogir? Što to imamo zajedničko: Micića u izdanju zagrebačkih tiskara? Kome je i čemu potrebno imati nešto zajedničko da bi čitatelj u Zagrebu uživao u Unutrašnjoj strani vetra, ili Beograđanin čitajući Simurga? Zar bi Srbi i Hrvati trebali imati zajedničke okupatore da bi čitali jedni druge, ili možda Pessou? Napokon, jesu li Srbija i Hrvatska u Jergovićevoj viziji još uvijek okupirane države? Tko su okupatori - fašisti? Hoće li nas narodna fronta osloboditi domaćih izdajica i globalista? Ili će WAZ i dalje pružati infrastrukturnu podršku Jergovićevom projektu Sturm und Drang nach Osten? Odlazi li zaista Jergović za Beograd? Osobno, ne vjerujem, jer, ne vjerujem da bi i djevojka pošla s njeme, a da ode sam, ne usudi se, jer tko će mu onda lektorir/sati tekstove: iako bi bio bliži ju, i u srpskom bi trebalo poznavati neneglašeni oblik zamjenice ona.

5. Je li Balkan, većim svojim dijelom, bio pod komunističkim društvenim uređenjem? Jest. Znači li to da bi Hrvatska i Grčka trebale imati isti PEN? Kakve grandiozne ideje! Misao glavom Miljenka Jergovića putuje sporo, kao karavana pustinjom, ali kad jednom stigne na cilj, kako je to uzvišena, Bože, kako je to velika misao! Gotovo kao pustinja. I Mađarska je imala komunističko društveno uređenje, pa što ćemo s time? Je li i Mađarska onda u tom Regionalnom PEN-u? Ili je Mađarska pusta i tko je jebe jer nema more? Kako odgovoriti na to pitanje? A Slovačka? I tako dalje, ad absurdum. Jergovićevo bi se rezoniranje i općenitije moglo ovako nazvati: deductio ad absurdum. Kad bi to rezoniranje bilo koga zanimalo.

6. Jesu li balkanske države, s izuzetkom Grčke, Turske i Austrije (koja možda jest, a možda i nije balkanska država), danas u procesu tranzicije u parlamentarnu demokraciju i kapitalizam? Ovo je odličan argument: Jesu li svi, s izuzetkom onih koji nisu prisutni, prisutni? Jesu li svi Amerikanci, s izuzetkom Hispanoamerikanaca, Afroamerikanaca i Indijanaca, bijelci? Recimo da na tren uvažimo ovu sumanutu logiku i odgovorimo: da, Jergoviću, zemlje bivše Jugoslavije u procesu su tranzicije. I što s time? Što hoćeš? Regionalni PEN? Može, ako nam dokažeš da iz činjenice da su zemlje bivše SFRJ u procesu tranzicije slijedi bilo kakva nužnost osnutka bilo koje regionalne asocijacije.

7. Je li taj proces u svim zemljama među ostalim rezultirao urušavanjem sustava vrijednosti, buđenjem fašizma, tabloidizacijom društva i banalizacijom onoga što se smatralo slobodom u vrijeme kad slobode nije bilo? Tu smo, konačno: Je li ovo što danas imamo, kapitalizam i Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru etc., gore od onoga što smo imali: Jugoslaviju i socijalizam? Bojim se da će se Srbi gadno iznenaditi Jergovićem, kad se jednom u Beogradu udomaći. On sam zna da je Beograd dva puta svojom velikosrpskom politikom rušio Jugoslaviju, tako da Jergović ionako u Beograd putuje s figom u džepu: zna on Srbe, iz njegove partikularne ožalošćene jugoslavenske perspektive. Zna i Hrvate: zna da je cjelokupna današnja hrvatske paradržavna, državna i društvena infrastruktura kriptojugoslavenska: ono što nije lustrirano i dalje, kao što je to i po tragičnim recentnim eskalacijama evidentno, krvavo vlada. Tako je uostalom uopće Jergović i moguć. Jedino, treba živjeti u Zagrebu, biti prihvaćen od ovdašnjih ljudi, čuti što Zagrepčani govore, pa shvatiti da je vrijeme isteklo; upravo zbog ovakvih stvari Jergović jednostavno nije tema: traumatičan je ali irelevanatan, kao Fuad Muhić onomad. Još kada bi Miljenko Jergović znao ime tog prijatelja koji ga doživljava kao Fuada Muhića onomad, zaista bi shvatio da ako je dotle došlo, dalje ne ide.



Možda on to razumije, pa radi za Vidu Ognjenović, priprema sinekuru.
Uostalom, koga briga.
Koga za Jergovića, s ovu i onu stranu Drine, zapravo boli kurac?

- 23:42 - Komentari (8) - Isprintaj - #


View My Stats