NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Politika kontinuiteta

Iz činjenice da je Barack Obama Afroamerikanac, ne slijedi ama baš ništa

Obećao sam prijateljici da ću pisati o Baracku Obami.
Ne da mi se. Ne da mi se uopće pisati. Ulazim u stranstvujuću fazu.
Vi znadete da je Nemanja ponajprije nastupio kao Mit ili činjenica: mnogi su se pitali je li moguće da je to jedan čovek, od krvi i mesa, i svi su već mislili da je reč o novoj generaciji tlőnista, kakvoj duhovnoj kabali tajnih vladara sveta, koji iz metafizičkoideologijske fantazme izvode i produciraju ceo jedan svet - Vaseljenu, kadli se ubrzo pokazalo da je to blagomirisno stropoštavanje, jer da je reč vaistinu o jednom jedinom čoveku, koji je večan, svečan i lep, pri tome Ktitor Kosmosa i miljenik mladih štićenica, udovica i klikuša, Nemanja, Car vaseljenske posvudi i vanvasionskih zemalja, drugim rečima - reč je o meni.
Nakon toga, Nemanja je imao fazu: Povratak cara. Tu nema što da se doda ni objašnjava. To je tako. Parusija.
Konačno, sledi današnja, najduža faza Podvižništva, strašno složeno i gusto vreme. To vreme ipak ima svoje mene: njine dane i poslove delimo tradicionalno, na ono što je u klasici Vita activa, i ono što je Vita contemplativa; ovo poslednje, stranstvovanje je: skromno ponašanje i umerenost u prohtevima, skrivena mudrost, pouzdana pamet, sakriven život, nevidljiv cilj, nemo razmišljanje, žudnja za mučenjem, podloga bogočežnjivosti, obilje ljubavi, poricanje taštine, dubina ćutanja.
E, trenutno sam tako nujan, stranstvujušć.
Dakle, ne piše mi se mnogo, pa i neću ni o Obami.
Ipak, kad ja nešto kažem, održim reć, pa ću koleginici ispuniti obećanje: objavit ću zabilješke, ono što sam pribilježio u večeri Obamine pobjede, a što mi se nikako ne da cizelirati, doraditi, domišljati, jer ćemo se time ionako baviti po putu: dostajati će ovaj croquis da se kroz vreme pokaže moja profetska nepogrešivost, a s druge strane ne marim da ikome išta objašnjavam. Jednostavno sam u molitvenom tihovanju, i većinu vremena provodim u ogledanju, pred zrcalom, pa me pogled koroz prozor i renesansni makjavelistički emipirizam koliko žalosti, toliko i smara.
Evo tih par redaka o Čika O'bami, tek da održim olako obećanje; dodajem toj skici i domaću varijaciju, ponajprije tekst Predsjednika Mesića, iz kojega je razvidno neraspoloženje spram neoliberalizma - kao da je libaralna demokracija ikada ovdje zaživjela - i diskontinuiteta - kao da je ikakvoga ikada i bilo - te malo prisjećanje na kontinuitet vlasti od konca SFRJ i osamdesetih pa do današnjih dana.
BTW, ovo je hommage i Andrewu Harlanu, koji me je oslovio kao auktora kulturnjačkog bloga, što je interna, radijska šala:



Živim u civilizaciji rasista: Svi oko mene misle da je Barack Obama good guy: dobar, jer je crnac, u smislu: mislim, dakle jesam. Nevjerojatno! Kakve je moralne kakvoće Barack Obama, ili kakav će biti državnik, ili kako će vladati, dakle o Barackau Obami u političkom i moralnom smislu suditi na osnovi boje kože, zaista je nečuveno; to uistinu nema nikakve veze s time koje je boje kože Barack Obama. O Baracku Obami ne možemo nažalost zaključiti ama baš ništa iz činjenice da nije bijelac, kao ni iz činjenice da je kao crnac izabran za predsjednika SAD-a!

Eventualno bi se moglo zaključiti iz te činjenice ponešto o SAD-u, o tamošnjem društvu, o građanima SAD, ali, teško da bi itko na ovome svijetu zaključio da su žitelji SAD bolji ili lošiji od građana bilo koje druge države; ili ipak jesu? Zašto? Zato jer su izabrali crnca za predsjednika? Dajte, molim vas…Kakav je to idiotski argument! K tome, kao da izbor predsjednika SAD ima ikakve veze s demokracijom! Pa to je preozbiljna stvar da bi se prepustila demosu! Vidite što su u stanju učiniti kad im se samo malo pusti na volju: pruži im čovjek mogućnost, kao u filmovima katastrofe kad planeti prijeti sudar s gigantskim meteorom, da predsjednik bude crnac ili žena, i oni to odmah shvate zdravo za gotovo, pa jedno od to dvoje i izaberu: Žižek bi rekao da je riječ o zametku paranoje, što i nije sasvim promašena ideja. Dapače, daš im prst, oni zgrabe ruku: nije im bila dovoljna žena, moralo se ići radikalno, sve do prvog crnog lidera u povijesti SAD. To najbolje pokazuje što bi ljudi učinili kad ne bi bilo pametnog socijalnog inženjeringa i društvenog planiranja, kakvo je bilo ovogodišnje: spin je izveden tako mudro da se vjerojatno i Bush tome smije na godišnjoj konvenciji Skull & Bones, stari boneman i jokester, taj Bush.

Stoga zaista nema niti jednog jedinog razloga na ovome svijetu iz činjenice da je u SAD crnac konačno postao predsjednikom zaključivati bilo što o njegovoj političkoj agendi, njegovom habitusu, njegovom državničkom umijeću, itd.itd., ne daj Bože o mesijanskom poslanju Baracka Obame koji bi samim time što je crni predsjednik SAD-a trebao utjecati ni manje ni više nego na povijest čovječanstva.

Barack Obama: jamstvo promjene! Upravo je u tome farsa ovih izbora – Barack Obama upravo stoga jer se promjena već desila: crnac je postao predsjednik, ta kud ćete veću promjenu – neće donijeti nikakvu dodatnu promjenu u politici SAD-a. To je, konačno, i bio cilj ovih izbora: učiniti sve da se ništa ne promjeni, kao i obično! Interpasivnost, o tome se dai.

Budući da je potreba za promjenom bila intenzivna, onda je na tu potrebu odgovoreno drastičnom ponudom: predsjednik je mogao biti ili crnac, ili je to mogla postati žena, a u oba slučaja, promjena je istom vidljiva, i eo ipso povijesna: prvi puta u povijesti SAD predsjednik/lider je crnac/žena. Republikanci nisu imali šanse, pa su kandidirali čovjeka koji ionako ne bi živ dočekao kraj mandata: McCain boluje od melanoma, naime. Ne bi li se zamaskirala politika kontinuiteta, bilo je neophodno stvoriti privid radikalnog diskontinuiteta – to je i učinjeno izborom kandidata koji je tamne puti/žena. Sam taj presedan stvara privid diskontinuiteta, no, riječ je o „politički nekorektnom“ tumačenju: predsjednik je osoba, a ne žena ni crnac, i to što je predsjednik Afroamerikanac, ne jamči ama baš ništa u pogledu buduće politike Baracka Obame.



Dapače, zainteresiramo li se za Baracka Obamu kao osobu, mimo naših rasnih predrasuda, doći ćemo vrlo brzo do spoznaje da je Obama posljednja osoba koja bi mogla jamčiti bilo kakvu promjenu:

• Obama, kao Afroamerikanac, outsider, pripadnik je američkog establishmenta, što sugerira samo jedno: kao outsider, Obama se morao vladati papskije od Pape, ne bi li pripadao tom establishmentu, ergo, za očekivati je vrlo opreznu, da ne kažemo konzervativnu osobu.

• protege je „ljudi kontinuiteta“: Obama je izbor Brzezinskog i kandidat Sorosa, i već letimičan uvid u genezu Obamina političkog uspjeha, u porijeklo financija i donacija u njegovoj kampanji, u kronologiju uspona Baracka Obame kao demokratskog kandidata, otkriva najstrožu zadanost gabarita njegove buduće politike.

• Budući da je već ionako u potpunosti ispunio očekivanja ne samo većine, nego doslovno svih Amerikanaca, koji su, glasajući za prvog crnog predsjednika u povijesti, aklamirali za veličinu vlastite nacije i vitalnost američkog sna o demokraciji i snazi ideje liberalnog, in summa: koji su glasovali za idealiziranu predstavu o samima sebi u trenutku najveće ekonomske krize od tridesetih naovamo, tj. u trenutku urušavanja ne samo sna, nego same stvarnosti kao podmeta toga sna, Obama sada može mirno do kraja mandata zagovarati sve desne vrijednosti koje će liberali, demokrati i ini ionako interpretirati bilo kao povijesni imperativ i nalog trenutka, bilo kao dubinsku logiku obnove: diciplina, koju će Obama zacijelo tražiti i zagovarati, ionako je već rehabilitirana u radovima i na engleskom jeziku čitljive ljevice, u liku Slavoja Žižeka. Drugim riječima, ne samo dakle da će Obama moći računati na podatnost svojih građana u adaptiranju na sustav vrijednosti koji bi doktrinarno odudarao od tradicionalnih shvaćanja ljevice, nego će ta ljevica upregnuti najbolje svoje intelektualne snage u teorijskom fundiranju tih vrijednosti i u lijevom spektru – ako ništa drugo, doskočit će se dijalektičkomaterijalističkim naukom o povijesnoj neminovnosti revolucionarnog nasilja, ili će se izvoditi paradoksalni zaključci o rehabilitaciji nasilja budući da je ono ionako vazda prisutno.

• Obama tako ni na koji način neće odustati od Ukrajine u NATO-u, ili Turske u UN, jer to je prošloga kolovoza Brzezinski objašnjavao čak i Hrvatima u Hrvatskoj. Obama jednako tako neće zanemariti niti mogućnost intervencije u Pakistanu, budu li okolnosti to nalagale. Obama naime ne može razmišljati izvan matrice softwarea koji mu je na raspolaganju, a taj alat svijet može interpretirati jedino i isključivo u alternativi dominacije ili lidershipa jedine svjetske velesile, kako SAD vidi Brzezinski. Naime, zar itko vjeruje da će Obama dizajnirati New World Order po mjeri želje Stjepana Mesića, predsjednika RH, koji sasvim dobrohotno, iskreno i idealistički zahtjeva svijet u kojem gospodarska kriza jedne zemlje, ma bila ona i SAD, neće neminovno u propast gurati privrede malih, udaljenih zemalja, kao što je ova kojoj je Stipe predsjednik!? Jasno da će lepet krila na Wall Streetu i nadalje izazvati tsunami na lijepom plavom Jadranu, budući da je globalizacija name of the game kojoj je Barack Obama playmaker. Drukčije ne može biti,

• ...baš kao što ne može biti ni to da deseci milijuna Obaminih sunarodnjaka strahuju od gubitka svojih domova samo zato jer par prijatelja Barackova sponzora, mecene i mentora Sorosa ekonomiju vide kao playground hedge-fondova koji trguju do te mjere visokospekulativnim robama da im algoritme tržišne utakmice već odavno izrađuju profesor doktori MIT-a. Obama tu ne može ama baš ništa: on je ionako samo PR upravo tih sila, i nelogično je i neprirodno očekivati da bi prvi čovjek SAD-a išta učinio protiv domicilne ili svjetske oligarhije. Ta, što bi i mogao? Kao što dosadašnji tijek krize demonstrira – zanimljivo da kriza ima svoj time-out, tj. da je posve pod kontrolom Oligarha: u trenutku izbora, ovih dana, i kriza uzima predah – predsjednik SAD, bio on Bush ili Obama, konvencionalno može reagirati jedino post-festum, a i to bez ikakvog jamstva u povoljan ishod intervencije, jer, unatoč velikom veselju Slavoja Žižeka koji je iznova otkrio političku ekonomiju čak i u, zamislite, sanaciji privatnih banaka SAD-a, suveren ipak ne može proglasiti izvanredno ekonomsko stanje, ili takvo stanje u kojem bi, kao suveren, intervenirao izravno na tržištu – Tito je možda inzistirao na pokretu nesvrstanih iz ekonomskih, a ne prvenstveno političkih razloga (izbjegao je time dolar), no Obama jest crnac, ali nije nesvrstan, barem ne još, i u tom je pogledu Obama manje moćan od Greenspana: ovaj je barem sam pogriješio, a Obama ne može ni to, a kamoli da sam išta popravi. Uostalom, logiku kapitala Obama ionako ne razumije: zašto je Soroš devedesetih kupovao milijune kvadratnih kilometara argentinske pampe, morao mu je objašnjavati on sam, jer Obama nema znanja koja bi mu omogućila da to samostalno shvati. Nije to ništa sramotno: ne razumije to ni moj susjed, kardiokirurg, a svakodnevno spašava živote!

• Nevjerojatno je kako se ne želi razumjeti fenomen kojime se svaki idiot ove zemlje bavi: iako će dostajati raspitivanje i kod američkih studenata u Hrvatskoj, koji su to na HRT-u ionako već objasnili, domaći će tumači, za potrebe svojih srpskohrvatskih fantazija, zanemariti upravo to presudno objašnjenje fascinacije mlade Amerike Barakom Obamom:

It is just two years since he was elected to the Senate and burst on to the national scene with a hugely acclaimed speech at the 2004 Democratic presidential convention that transcended the issue of race. “There’s not a black America and white America and Latino America and Asian America; there’s the United States of America,” he said.



Naravno, ovo nekak’ ne paše u teoriju, to transcendiranje rasnog pitanja, dapače njegovo suspendiranje nacionalnim, jer Obama jasno kaže: ne postoje crna i bijela Amerika, postoji jedinstvena, ujedinjena Amerika, a ta je Amerika velika nacija, najveća na svijetu, kako je u prvim rečenicama slavljeničkog govora odmah podsjetio budući predsjenik SAD-a, no, velim, to hrvatskim hermeneutičarima nekako razbija ovaj black&white provizorij: Kad će već jednom Srbin postati predsjednik Hrvatske?

Uostalom, kao da je to pitanje?

Sve kad bi Obamin izbor imao nekog većeg značaja, i opet se ne bi nimalo ticao hrvatskih prilika, a ako nekom nesrećom i bi, onda bi se svi oni koji vape za prvim Srbinom predsjednikom Hrvatske od čuda zanijemili: jer, u ovoj su zemlji od 1918. “crnci” bili Hrvati, koliko je Hrvatima poznato, a kako su njome i nakon 1990. nastavili vladati oni koji su Hrvatsku shvatili kao Nojinu arku tranzicije, pitanje je zapravo kada će Hrvatskom vladati Hrvat, a ne Srbin, ako baš želimo stvar kontekstualizirati i prevoditi na serbokaotische schprahe. Koji Hrvat i kakav? Dobro se mi razumijemo: onaj Hrvat na kojega misli svaki Hrvat kad kaže Hrvat, i onaj Hrvat na kojega misli svaki Srbin kad kaže Hrvat. Je li to dostatno objašnjenje ili da još nijansiram?

Što se tiče Obame, on Hrvatima i Srbima šalje ohrabrujuću poruku: vjerujte u nacionalno! Ne sramite se nacionalnoga! Evo, vidite kako smo mi, Amerikanci, velika nacija, koja nadvladava sve rasne razlike upravo u veličini svoje nacionalosti! Zato je i spominjemo tako otvoreno, kao što je Barack spominje u prvoj svojoj rečenici izgovorenoj po proglašenju pobjede. Umjesto toga, Hrvatima i Srbima sustavno se otima samopouzdanje, i volja za život, neprestano kritizira i ne dopušta im se da nešto znače, a sve se njihov smatra lošim, samo zato jer su rasturili, i opet složno, uglavnom sami, mrsku Jugoslaviju! Pa stvarno nevjerojatno.

Na kraju, da vas podsjetim na omanji tekst koji sam kadikad, još 28.06.2008., objavio na Vasljeni: